OVO SU DRUŠTVA BEZ VIZIJE
Bojan MUNJIN
22. ožujka, 2007.

Ja sam uvijek imao veliki problem kada se izjednačavaju vjeroispovijest i nacionalnost. Dok sam odrastao u Sarajevu, većina tamošnjih katolika, pravoslavaca, Jevreja i muslimana se osjećala Bosancima. Nikada u pravoslavcu nisam gledao Srbina, niti u katoliku Hrvata. U našu porodičnu kuću u Sarajevu dolazili su ljudi svih nacionalnosti i vjeroispovijesti, a kada je počeo rat, jedino pitanje koje se postavljalo nije bilo da li si Hrvat ili Srbin nego da li si demokrata ili fašista. U nešto izmijenjenim okolnostima potpuno se isto pitanje moglo postaviti i 1992.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kako sam kaže, ni Sarajevo, ni Prag, ni Zagreb, ni Beograd, danas više nisu njegovi, ali Eroica, Deveta simfonija, Bach, Mocart, Dvořak i Čajkovski – zauvijek će to ostati. Proživjevši nekoliko burnih vremena i briljantnu karijeru, jednom od najvećih glazbenih dirigenata ovih prostora Oskaru Danonu, život se nakon lomova, ratova i tragedija uvijek vraćao u obliku umjetnosti. Nakon što mu je veliki dio porodice završio u koncentracijskim logorima, iz rodnog Sarajeva otišao je u partizane, vjerujući kao muzičar da je moguć i jedan pravedniji svijet, da bi u poznim godinama doživio sunovrat svojih ideala. Dirigirao je najboljim svjetskim orkestrima, pljeskali su mu u milanskoj Scali, Metropolitanu, pariškom Teatru nacija, u tokijskoj Operi i zagrebačkoj dvorani Lisinski. Bio je direktor Beogradske opere u njenim najboljim danima, umjetnički voditelj ljubljanske filharmonije i šef-dirigent zagrebačkih simfoničara. Cijeli svoj život opisao je u knjizi Ritmovi nemira koja je nedavno objavljena u Sarajevu i Beogradu, a danas, sa devedeset četiri godine, vjeruje da "jedino umjetnost ima moć da povrati vjeru u smisao života, radost i ljepotu".

- Kako su izgledali vaši prvi umjetnički poticaji?
 
- U Sarajevu, u kojem sam odrastao i išao u školu između dva svjetska rata naučio sam koliko je kultura važna u životu jednog društva. U školi sam imao nekoliko sjajnih profesora koji su me naučili da sebi treba da postavim prilično stroge kriterije i pomogli da postavim svoje osnovne etičke principe. S druge strane, u Sarajevu je u to vrijeme bilo mnogo mladih ljudi koji su studirali u Berlinu, Beču, Parizu i Pragu i oni su imali veliki utjecaj na srednjoškolsku omladinu kojoj sam i ja pripadao. Osnovali smo svoje debatno društvo i pokrenuli jedan časopis za kulturu u kojem smo objavljivali razne članke o književnosti, koncertima koje smo slušali i predstavama koje smo gledali. Formirali smo i jazz orkestar koji je svirao svakog petka, prvo samo za prijatelje, a zatim i za ostalo građanstvo...
 
Doba demonstracija
 
- Muzički studij nastavili ste u Pragu...
 
- Prag je tada bio važan evropski centar kulture i slobodne političke misli, dok je u Kraljevini Jugoslaviji bila zavedena diktatura. U Sarajevu su svako malo naši nastupi bili zabranjivani; bilo je to vrijeme velikih demonstracija kada je policija držala pod budnim okom mnoga kulturna udruženja, a svako lijevo orijentirano političko djelovanje bilo je zabranjeno. Prag i Masarykova demokracija su za nas bili simbol slobodne misli, pa smo taj duh nastojali prenijeti i na naš sarajevski kružok. S obzirom da sam rastao i sazrijevao u takvim uslovima, umjetnost za mene nikada nije bila odvojena od života i vremena.
 
- Što ste kroz umjetnost htjeli reći ljudima?
 
- I kao dirigent i kao direktor Beogradske opere, kada sam birao djelo koje ću izvoditi, prvo sam se pitao da li ono mene uzbuđuje svojom umjetničkom snagom, izrazom, muzičkim jezikom, ili, ako hoćete, porukom. Ja ništa nisam "htio reći" već sam se trudio birati djela za koja sam mislio da slušaoce neće ostaviti ravnodušnim i nadao sam se da će moja ili naša interpretacija doprinijeti tom uzbuđenju. Uvijek sam u sebi osluškivao i čekao da čujem ono što ja zovem zvukom najčišće umjetnosti, pa sam se onda trudio da ga prenesem publici.
 
To je vrlo težak zadatak jer se do tog zvuka, i pored najbolje volje i visokog stepena profesionalnosti, teško dolazi. Muzika je malo kompliciranija od literature samim tim što između autora i publike postoji posrednik, a to su muzičari, izvođači. Odnos između izvođača i publike je nekada više, a nekada manje složen, ali nikada nije jednoznačan. Nekada vam se čini da ste napravili veliku izvedbu, a onda shvatite da je ona u očima publike ispala blijeda. Nekada vam se opet čini da ništa nije išlo kako treba, a kod publike, pa i kritike, postignete ogroman uspjeh. Spontanost u stvaralačkom činu teško je opisati...
 

OVO SU DRUŠTVA BEZ VIZIJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.