DANAS VLADA EKONOMSKA CENZURA
Tatjana GROMAČA
22. ožujka, 2007.

Danas treba zadovoljiti populistički ukus, fotografije moraju biti što prijemčivije, ne smije biti finoće jer to se onda neće prodati. Vlada ekonomska cenzura, ona je jača od političke, više nema mogućnosti za igru, može se dogoditi da ti glavni urednik gotovo nacrta fotografiju kakvu želi jer to zahtijeva tržište. Zašto su se nekada u novinskoj fotografiji događale dobre stvari? Zato jer su mediji bili uvjetovani jedino politički. Politika je tada već bila umorna od same sebe, i propuštala je, imala je puno rupa, i to se itekako znalo koristiti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Boris Cvjetanović rođen je u Zagrebu 1953. godine, umjetničku karijeru započeo je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iza njega je cijeli niz zapaženih (pamtljivih) fotografskih tematskih ciklusa koji se obično svrstavaju u dokumentarnu fotografiju. Cvjetanovića se naziva "klasičnim" fotografom, fotografom rafinirane, crno-bijele fotografije, često vrlo mirnih, gotovo neatraktivnih prizora, suptilna, "nevidljiva" pristupa, s izrazitom subjektivnošću u načinu kadriranja...

Tematski su to suprotstavljene fotografije uznemirujućih, tjeskobnih prizora koji govore o čovjekovoj neukorijenjenosti, o krhkosti ljudske egzistencije, o usamljenosti... Neki od poznatih fotografskih ciklusa Borisa Cvjetanovića su: "Mama u zatvoru", "Ljudi iz šahtova", "Mesnička 6", "Prvomajske labinske slike", "Gračanski portreti", "Motel Ježevo", "Prizori bez značaja", "Ljetovanje", "Fotografirano", "Fotografije iz Studenaca", "Ocean"... Cvjetanović je objavio i dvije fotomonografije, iza njega su dvadesetak samostalnih i brojne skupne izložbe, njegove fotografije nalaze se u brojnim kolekcijama muzeja i galerija, a 2003. bio je predstavnik Hrvatske na Biennalu u Veneciji... Razgovarali smo povodom nedavno otvorene Cvjetanovićeve izložbe u Labinu "Labinski rudari 1987.".

- Poznati su Vaši ciklusi fotografija o socijalno marginaliziranim, "potlačenim" ljudima, premda to naravno nisu jedine tematske okupacije s kojima ste do sada ostavili traga u hrvatskoj fotografiji... Ipak, je li ulazak u taj svijet socijalne margine za vas neka vrst avanture, egzotike? Na fotografijama je vidljivo da u tom svijetu pronalazite toplinu i ljudskost koju možda ne vidite u svijetu kojim ste svakodnevno okruženi.

- Da pripadam toj kategoriji ljudi, vjerojatno ih ne bi fotografirao. Moja je prednost u tome da ipak imam odstupnicu, imam pravo izbora. Mogu biti tamo, a mogu se i drugdje skloniti i to je u mom slučaju prednost, jer ne znam kako bih mogao funkcionirati kada bih bio stvarni sudionik toga, po iskustvu, po životu. Nije da se loše osjećam u tom svijetu, često jako dobro komuniciram s tim ljudima. I mislim da sam krajnje čist prema njima, nisam nikada išao s nekom skrivenom namjerom. Ljudi to osjete, i onda se stvari otvore kako se otvore.

Sve je trgovina

- Vjerojatno se često puta stvari i ne otvore?

- Često ne ide, ali ako ne ide, nema silovanja. Niti sam paparazzo, niti volim takvu vrstu rada. Upravo iz tog razloga ima više fotografija koje nisam snimio nego onih snimljenih. Znači, krene ako postoji međusobna komunikacija, jer te fotografije su obostrani rad iako se meni piše zasluga. Čak i ne patim za kadrom kao nekakvim pravilom, važno je ono što vidim. Pravila postavlja prizor koji poštujem.

- Jeste li razmišljali o fotografiranju svijeta suprotnom svijetu takozvanoga "društvenog dna", recimo svijeta biznismena, njihove osamljenosti i melankolije, koja zasigurno postoji?

- Razmišljao sam. Međutim, kako ne silujem druge, tako ne silujem ni sebe. Najbolje sam se osjećao kad sam snimao radnike. Drugo je kada snimate nekoga tko živi u šahtu. Tu čovjek ima pomalo i nekakvo grizodušje, mogu se postaviti neka moralna pitanja. A radnici su radnici, to je njihova egzistencija, vrednovana već kako jest, ali među njima sam se uvijek osjećao dobro i toplo. Samo što danas više nemate radnika ni radništva. Radnici su se pretvorili u trgovce, država nam je postala veliki trgovački centar. Što se tiče biznismena, nenaklonjen sam toj populaciji, govorim generalno, i u pravilu se ne osjećam dobro u tom okruženju. Imao sam priliku snimati u takvom ambijentu, pa sam čak znao i fizički reagirati, dobio bih visoku temperaturu. Onoga trenutka kada bih odustao od tog posla, temperatura bi pala. I to je možda razlog što nisam u tome...

DANAS VLADA EKONOMSKA CENZURA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.