POVRATAK U NIŠTA
Bojan MUNJIN
14. travnja, 2005.

Mi njegujemo civilizaciju, umjetnost, ali zapravo sve što mislimo da je čvrsto i trajno, raspada se. Ipak, ja sam na kraju u Learu vidio taj raspad kao proces pomirenja. Edgar prihvaća svoju sudbinu, ostaje bez ičega, čak i bez vlastitog imena, ali zaključuje: biti zreo, to je sve. Mi se plašimo tog povratka u ništa i konačnog susreta sa samima sobom

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Slovenski redatelj mlađe generacije Tomi Janežič (32) s obzirom da se godinama studiozno bavi glumačkim tehnikama Lee Strasberga, Grotowskog i Thomasa Richardsa, zasigurno pripada krugu kazališta istraživanja. Već nakon ljubljanskih odnosno zagrebačkih predstava Kralj Edip, Galeb, Stalker i Bez glume, molim vidjelo se da on nije pristalica "predstavljačkog" scenskog izraza već teatra prvenstveno glumačke uronjenosti u trenutni svijet osobne kreacije. Za beogradsku publiku, tradicionalno naviknutu na rusku kazališnu školu, Stanislavskog i velike glumce svojih pozornica, Janežičev Kralj Lear – sa svim oduševljenjem kojim su ga primili – djelovao je kao poruka s druge planete.

- Što mislite da ste napravili s ovom predstavom?

- Kada si u traganju za stvaralačkom istinom, uvijek ti ostaje dojam da nema kraja toj žudnji. Mogao bih biti kritičan prema ovoj predstavi, ali mislim da smo napravili veliki posao. Zadovoljan sam jer mislim da smo prema Learu svi bili pošteni; intenzivno smo radili i napravili smo najbolje što smo znali. S obzirom da se Kraljom Learom bavim godinama, moje osnovno pitanje bilo je – kako riješiti prostor za igru. Komad je vrlo kompleksan i kako sve to kod Shakespearea nije slučajno i usput, morao sam ga fragmentirati u takve događaje koji će u dinamičkoj strukturi stotinu detalja međusobno funkcionirati.

- Vidim silnu užurbanost oko ove premijere...

- U ovoj predstavi bile su angažirane sve sile teatra; u organsku cjelinu morali smo ukomponirati šesnaest glumaca, tehniku, scenske radnike, svjetlo, zvučne efekte, dekor. Kada se radi ovako isprepletena struktura, gdje svaka scena zahtijeva objektivno posebnu studiju, postoji opasnost da se naruši ritam, da se predstavi podrežu krila i ubije život osnovnoj priči.

Prostor duha

- Zahtjevno?

- Kako otvoriti različita polja smisla i u isto vrijeme ostvariti prostor za glumčevu slobodu i kreaciju a ne ući u konvencionalnost? Kako spojiti često suprotstavljene okolnosti? Teatar je prostor duha gdje je prisutna i povijest onoga što se u tom kazalištu već dogodilo i što utječe na ono što radimo, no paradoks je u tome da se čini kada publika izađe iz teatra da je sve završeno. Postavlja se pitanje dokle traje predstava.

- Kako je bilo raditi s Ljubom Tadićem?

- Objektivno, Ljuba je glumac s aurom pa je trebalo uskladiti njegovu osobu s idejom predstave i sa svima drugima na sceni, trebalo je spojiti njega i Đuzu koji igra Ludu i koji opet ima drugi značaj ili, usput rečeno, trebalo je Ljubino fizičko kretanje kao čovjeka u godinama ukomponirati u dinamiku predstave. Pitanje na svim nivoima bilo je kako raditi svježu predstavu sa starim korijenima.

POVRATAK U NIŠTA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.