ZEMLJA ZEMLJACIMA
Drago HEDL
22. ožujka, 2007.

Kad je u veljači prošle godine objavljena odluka Općine Đurđenovac o izboru najpovoljnijih ponuda za kupnju poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, imalo se što vidjeti: 48 hektara zemlje pripalo je osobi koja se nikada nije bavila poljoprivredom, ali joj suprug radi u Nexe grupi; dvije parcele od ukupno 45 hektara pripale su čovjeku koji živi u Đurđenovcu, a radi u Nexe grupi, a 50 hektara osobi koja također radi u Nexe grupi

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Josip Bešlić iz Bokšić Luga i Zoran Kragojević iz Sušina u općini Đurđenovac pored Našica, spadaju među rijetke koji tvrde kako se na selu od poljoprivrede i stočarstva može solidno živjeti. Ili, točnije: tako su mislili sve donedavno, dok u njihovoj općini, krajem 2005., temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu, nije raspisan natječaj za kupnju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države. Tada su, zahvaljujući neobičnoj primjeni kriterija, shvatili da prednost pri otkupu zemlje imaju oni koji se uopće ne bave poljoprivredom, nemaju potrebnu mehanizaciju i koji žive i dvadesetak kilometara dalje od zemlje koja im je dodijeljena, za razliku od Bešlića ili Kragojevića, kojima su poljoprivreda, odnosno stočarstvo jedino zanimanje i čije parcele graniče s onima koje su namjeravali otkupiti.

Bešlić je proteklih godina u poljoprivrednu mehanizaciju uložio oko četiri milijuna kuna, ima najsuvremenije traktore John Deer, a kombajn koji je nedavno kupio, sam stoji oko 200.000 eura, dok je jedan od plugova kojim obrađuje zemlju vrijedan 20 tisuća eura. Njegovo poljoprivredno domaćinstvo najbolje je opremljeno u Hrvatskoj, a rezultati koje postiže takvi su da o njima mnogi mogu samo sanjati.
 
Zavijeni u crno
 
Naravno, rekordni prinosi suncokreta, pšenice ili kukuruza, nisu rezultat slučajnosti ili sreće, već znanja i ulaganja u zemlju. U parcele koje je do sada imao u najmu, a koje će, nakon provedenog natječaja za otkup nekadašnje kombinatske zemlje obrađivati netko drugi, Bešlić je uložio značajan novac. Zavod za tlo i Zavod za agroekologiju iz Osijeka radili su analizu tla njegovih parcela i dali mu stručnu preporuku gnojidbe koju je Bešlić u potpunosti primijenio. Tako je postigao idealnu kvalitetu zemljišta, pa su rezultati koje je ostvario plod ulaganja i stručnog znanja. Takav znanstveni pristup malo tko prakticira, no Bešlić zna koliko mu to donosi, kad podvuče crtu pod ono što je uložio i što je na kraju požnjeo s njive.
 
U 2005., prema službenim rezultatima objavljenim u katalogu tvrtke Pioneer, Bešlić je na svom polju u Bokšić Lugu, u godini u kojoj je bilo proglašeno stanje elementarne nepogode,  ostvario prinos suncokretovog zrna od 3,17 tona po hektaru, u vrijeme kad su se u susjednim mjestima oni kretali oko 1,6 tona. Bešlić, koji ima završenu poljoprivrednu školu i koji je mnogo uložio u vlastito obrazovanje kako bi pratio suvremene trendove u poljoprivredi i primijenio ih u svom gospodarstvu, tvrdi kako od poljoprivrede može živjeti "kao lord" i kako je spreman suočiti se s izazovima koje hrvatsku poljoprivredu čekaju kad zemlja uđe u Europsku Uniju. Naravno, samo pod uvjetom da mu se osiguraju uvjeti za rad, a to u konkretnom slučaju znači zemlja koju će obrađivati.
 
Kragojević pak posjeduje 50 konja izvorne zaštićene pasmine, hrvatski hladnokrvnjak, i 10 krava, no ni to mu nije pomoglo da kao najveći stočar u tom području dobije zemlju nužnu za uzgoj tolikih stada. Umjesto njega, zemlja koju je kanio kupiti i koju je do tada imao u zakupu, pripala je drugom. Osobi, kako sam kaže, koja od životinja ima samo psa i mačku. Kragojevićeva supruga diplomirana je inženjerka poljoprivrede, pa uz sve ostalo imaju i stručna znanja za posao kojim se bave i od kojeg isključivo žive.
 
No, vratimo se natječaju za otkup državnog poljoprivrednog zemljišta koji je jednog uzornog ratara i jednog uzornog stočara zavio u crno. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva izradilo je tablicu s kriterijima za otkup poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, kako bi se, temeljem određenih stavki, ne samo lakše odlučilo o najpovoljnijem ponuđaču, već kako bi zemlju dobio onaj tko će je doista i obrađivati. No, kao i mnogo toga u Hrvatskoj, na papiru je sve izgledalo lijepo, jednako kao i u zakonskim rješenjima, koji su, vidjet će se na primjeru Bešlića i Kragojevića, bili samo za ukras. U praksi, međutim, vladali su posve drugi kriteriji, koji s duhom zakona i proklamiranom željom da hrvatsko selo, kad zemlja jednom uđe u Europsku Uniju, bude spremno nositi se sa snažnom konkurencijom, nemaju ničeg zajedničkog.
 

ZEMLJA ZEMLJACIMA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.