STUPOVI ŠUTNJE
Bojan MUNJIN
2. prosinca, 2004.

"Italijanska noć" prolazi u sporom i praznjikavom ritmu, ali se iza te samrtne atmosfere osjeća ogromna energija cjelokupnog ansambla. Sve u svemu, riječ je o predstavi koja u estetskom smislu možda i ne nudi nešto posebno novo, ali je itekako "potrebna" jednom, od Drave do Morave, povijesno nekapacitiranom društvu demokratske shizofrenije u kojem je volja za nemoć danas najvitalnija društvena snaga

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Za razliku od vremena mračne socijalne depresije i otvorenog političkog nasilja, Beograd u jesen 2004. i ne izgleda tako loše; sa susretljivim prodavačima, luksuznim talijanskim buticima i gurmanskim restoranima, on kao da želi ponuditi ležerni šarm grada koji iz srca Balkana neobavezno gleda prema Zapadu. Tek rezignirano lice taksista u maglovito jutro da mu za vožnju platim bilo što, jer novac ovde ionako ne vredi ništa, dao je naslutiti da u Srbiji kao i u drugim ubogim južnoslavenskim državicama, ispod tanke opne kakve-takve urbanističke pristojnosti, vlada permanentno stanje rezignacije u kome još ništa nije gotovo…

U takvoj atmosferi društvenog međuvremena, emotivne praznine, potmule letargije i autističnog iščekivanja budućnosti, u Jugoslavenskom dramskom pozorištu premijerno je izveden komad Italijanska noć (Italienische Nacht) Ödöna von Horvátha u režiji Paola Magellija. Kao i Horváthovi tekstovi uopće, Italijanska noć, puna otrovne melankolije o njemačkim prilikama krajem dvadesetih koje sa svakom žlicom juhe postaju odvratnije, danas dobro naliježe na južnoslavenski prostor puste zemlje bez ideala, ubrzane mijene i nedragovoljnog plutanja od prijelaza do prijelaza, što bi rekao Sloterdijk.

Festival kreatura

U scenografiji Hansa Georga Schafera, prostorom za igru koji izgleda kao miroljubivi park ispunjen nedužnim klupama u kakvo proljetno popodne, dominira ogromna kanalizacijska cijev koja svako malo bljuje - demokrate, naciste, malograđane, lumpeninteligenciju i djevojke koje vrište - junake jedne morbidne društvene promenade u kojoj je sve na vrat-na nos, puno nemira i ne zna se da li je išta izvjesno. U takvoj atmosferi upisane perverzije, grupa mirnih građana želi proslaviti talijansku noć, tradicionalnu veselicu uljuljkanu u prošlost i zaborav, dok grupa nacista kao nešto vrlo današnje i stvarno želi na istom mjestu proslaviti njemačku noć želeći se pri tom obračunati s ovim nenarodnim elementima kao s blatom na cipelama.

Dalje je više-manje sve izvjesno i jako slično vremenu današnjem. Zbiva se nudistički festival moralnih, intelektualnih, seksualnih i političkih kreatura; pred našim očima ti građani s kojih demokratska rutina otpada kao uvelo lišće, kopne kako nacističke koračnice postaju življe i pretvaraju se, politički rečeno, u amorfnu crveno-crnu masu dešperatnih jadnika dok moralni i intelektualni ekshibicionizam pljušti na sve strane. Taj herbarij sasušenih fraza u neredu i naftalinsko ponašanje zaslužnih građana popločat će put ljudima vedra čela kojima su pluća puna nacionalnog zanosa. Kontekstualno, Italijanska noć je priča o demokratskim snagama od Celja do Kavadaraca koje su odustale i koje su dugotrajnu borbu za život dostojan čovjeka zamijenile samodopadnim mazohizmom, praznim narcisizmom i komercijalnim intelektualnim hohštaplerajem.

Italijanska noć je priča iz srpskog ugla o Đinđićevim nasljednicima, koji su se kao piljarice posvađali već nad njegovim grobom, ali je to i priča o Beogradskom krugu koji se nakon herojskih vremena iz sredine 90-ih rasplinuo ne želeći se više baviti općim temama. Konačno, Italijanska noć je i paradigmatski povezana s nedodirljivim Radomirom Konstantinovićem koga smatraju vječnim Apolonom srpske filozofske scene i predstavnikom izabrane grupe intelektualnih giganata, za čije se stolove u kavanama sa strahopoštovanjem sjeda i na čija se vrata drhtavom rukom kuca. S njim se u zadnjih deset godina može razgovarati isključivo privatno jer se on s javnom scenom devalvirane riječi više ne želi baktati. Super. Hrabrost u jednom vremenu, ne opravdava rezigniranost u drugom, rekao bi J. P. Sartre.

STUPOVI ŠUTNJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.