MIRIS JEFTINE HRANE
Tatjana GROMAČA
2. prosinca, 2004.

"Ja volim dosta jesti, to mi je ostalo jedino! Nepušač sam, antialkoholičar, nemam ženu, udovac sam, pa i godine prave svoje, ali se lijepo snalazim kroz život. Evo, recimo, jedna maneštra, jedan pasulj, jedne tikvice ili malancane – osam kuna! Sve po osam! Juha četiri, hoćete goveđa, hoćete pileća, đuveč sedam, palenta šest, goveđi gulaš jedanaest, lignje dvajst dvije, to je za malo dublji džep, i eto, može se", kaže umirovljenik Niko Matić

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jedan sasvim običan dan, dakle, ne odviše lijep. Nalazimo se u centru Pule, odmah nasuprot gradske tržnice. Deset je sati izjutra i život već pulsira svojim punim tempom. A oni što su rano uranili već su dobro ogladnjeli. Došli su hladniji dani i organizam traži nešto “jušno”, “sa žlicom”. Gdje pronaći takvu vrstu utjehe? Ispred restorana Merkat zov želuca prepoznaje se na licima – nikome nije do bespotrebnog prosipanja ljubaznosti. Ovaj je restoran, naime, vrsta neokrunjene gradske menze. Radi se o vrsti restorana kakvi su nekada postojali u svim hrvatskim gradovima, gdje se po vrlo pristupačnim cijenama mogao pojesti grah s kobasicom, teleći medaljon i pire krumpir, plus kolač na kraju. Danas takvih restorana gotovo više da i nema - privatizacija je učinila svoje i lanci nekadašnjih Sljeme, Splendid i sličnih restorana preko noći su pretvoreni u svjetlucave DM i ine dućane. No, vratimo se pred restoran Merkat.

- Ja volim dosta jesti, to mi je ostalo jedino! Nepušač sam, antialkoholičar, nemam ženu, udovac sam, pa i godine prave svoje, ali se lijepo snalazim kroz život. Evo, recimo, jedna maneštra, jedan pasulj, jedne tikvice ili malancane – osam kuna! Sve po osam! Juha četiri, hoćete goveđa, hoćete pileća, đuveč sedam, palenta šest, goveđi gulaš jedanaest, lignje dvajst dvije, to je za malo dublji džep, i eto, može se. Ja se tu hranim, nema druge. Bolje mi je nego kući spremat, opet potrošiš vodu i struju dok kuhaš i oko toga se baćkaš! Jednostavno, ja hoću da sam gospodin čovjek. Tako su me prozvali, i to i jesam! Penzija mi je mala, hiljadu i šesto kuna. Hrana je ugodna.

Tiho i odsutno

Tako nas izvještava naš iscrpni sugovornik, umirovljenik, gospodin Niko Matić. On je baš jutros izvadio zub, pa nešto i nije previše razgovorljiv.

- Nije da se poslije te hrane, ovaj, da čovjek podriguje, i tome slično? – pitamo, ponukani određenim iskustvima.

- Ne, ne, sačuvaj me bože, ja sam izuzetno zdrav! Nemam probleme niti sa probavom ni raznoraznih oboljenja, ni kičme ni trbuh ni glava! Evo, samo zub malo zabolio! A volim jesti, i to da je dobro i da ima količinski te hrane, i to se za moj džep teško izdrži!

Koristimo prigodu da navedemo još nekoliko blic rečenica gospodina Nike, koje možda i nisu usko vezane za našu temu, no ipak:

- Kaos u saobraćaju, tržnica se ne pere od trulog voća i povrća i ptičjeg izmeta, ljubimci – neka svako čisti svoga ljubimca, mi gazimo po izmetu, ulice, parkovi, sve je uprljano tim psećim izmetom! To nam je kultura? Pljuvanje, to treba isto suzbijati, taj nered gradski! Ja svakog opomenem, bio mlad bio star – šta pljuješ? To je isto kao i svi ostali izmeti, prljavo! Stalno se borim, stalno sam u borbi sa neredom!

MIRIS JEFTINE HRANE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.