NARODNA MUŠKOST

Nenad VELIČKOVIĆ

Dragi Džordž,

Nije lako odgovoriti na Tvoje pitanje.

Ovdje se ljudi između sebe mrze s ljubavlju. Vode rat kao da vode ljubav. Bez rata su kao bez seksa. Frustrirani. Takvima ih odgajaju i porodica i škola. Časnije je umrijeti za djedove nego živjeti za unuke. Kad smo iz njihovih udžbenika izbacili dijelove koji podstiču na međuetničku netrpeljivost, više nisu mogli da prepoznaju svoju istoriju. Jednostavno, vijekovima su okruženi velikim silama, od kojih su uvijek bili pobjeđivani. Jedine pobjede koje imaju su one nad susjedima sa kojima vijekovima žive u "slozi i zajedništvu". I kad im te pobjede izbaciš iz knjiga, zbog silovanja, bacanja u jame, klanja u logorima, paljenja kuća i gradova, kao da si im uradio vazektomiju. Kao da si čitavom narodu osporio muškost.

Muškost je status koji se neprekidno mora dokazivati. Muškarci se rađaju sa borama na čelu, od istorijske odgovornosti koju imaju za naciju i potomstvo. Ožiljci se nose kao medalje. Polovina izloga knjižare ispunjena je bedekerima kroz nacionalnu povijest, a druga polovina igračkama među kojima je najviše plastičnih pušaka i pištolja.

Zamisli naše navijače pred derbi, ali puno manje pijane i puno bolje naoružane, i imaćeš sliku ovdašnjih muškaraca. Pri čemu su ovi ovdje nervozniji, jer je utakmica prekinuta, a nastavak neizvjestan. (Ne jednom sam čuo da je dejtonski mir predah između dva poluvremena.)

Istina je da ih permanentno razoružavamo, i da smo pretopili tone zaplijenjenih pušaka, ali to nije dovoljno u zemlji gdje su se minobacači dijelili kao lično naoružanje.

I sad, najzad, da ti odgovorim na tvoje pitanje: da li možemo ovdje organizovati gay-paradu? Za vrijeme rata potpisali su ne znam koliko hiljada primirja i ni jedno nisu ispoštovali u potpunosti. Pucali su i ubijali i na Božić, i na Bajram, i na Novu godinu. Siguran sam da smo ih ohrabrivali u tome. Jer da nam je bilo stalo da ih zaustavimo i ujednimo, mogli smo organizovati gay-paradu i svi bi se udružili da zajednički namlate pedere.

Ovdje roditelji padaju u depresiju kad im sin poželi biti baletan, a da ga vide u gay-paradi, umrli bi od sramote. Radije bi ga vidjeli bez stopala, nego sa baletskom patikom na stopalu. (Što je razumljivo, jer su u baletu zadnji na svijetu, a u odbojci za invalide prvi. I ako misliš da pretjerujem, trebaš pročitati izjavu nekog lokalnog stručnjaka da reprezentaciji odbojkaša-invalida nedostaje više juniora.)

Gay-parada u Bosni? Nema šansi. Hare Krišne su pokušali nešto slično, i napali su ih noževima. Nas bi tukli nogama, da ne prljaju ruke. A skoro sam siguran da bi nas žene tukle više nego muškarci. Kao što muškarce odgajaju za vojsku, tako žene odgajaju za mrak. Muškarci nas preziru, žene mrze. Muškarcima smo jadni, ženama bolesni. Žene su moje najveće razočarenje u ovoj zemlji. Umjesto objašnjenja, ispričaću ti anegdotu koja ovih dana kruži ofisom:

Jedan dečko iz sekjuritija se razveo. I to je teško podnio. I njegovoj majci je bilo žao da ga gleda tako utučenog. I rekla mu je da život ide dalje, da će naći drugu, da ima još žena na svijetu, da nije smak svijeta… I pitala ga je, još, ko je kriv za razvod. Dečko je slegnuo ramenima, i priznao: "Ja."

A majka, na to: "Jebla mater svoju!"

Gay-parada u Bosni?

Nemoguće. Pederi ovdje mogu imati paradu samo ako su u maskirnoj uniformi i vojničkim čizmama. I ako skandiraju imena svog vođe i svog plemena.