JE LI MATOŠ NAPISAO "DOK JE SRCA..." ILI

NEDJELJKO MIHANOVIĆ: Zagledan u mudroslovnu harnost veleštovanih vam zastupničkih glava dok u klupe sjedajuć drvene što su nam hrvatske ih namrle šume uzbibano pendularno se giblju kao što vali Egejskog mora iberske preplavljuju žale, osobitu ćutim ja čast što nadahnjuje me dužnosti osjećaj ter mi snage zapretene budi da slikovitim izričajem, što vrlinom je kreposnom svakog dična i vrla hrvatskog muža, ja otvorim dvokrilna vrata što navijek će resit probrana čela, vrhove ušiju i obla tjemena najodličnijih hrvatskih dužnosnika sintakse, gvaša i dlijetopisa, ter čuvare violinskoga ključa, supružnike muza i izvidnike duhovnoga nam zdruga čijega djela me veličajan opus iziskuje zamuknuti pred njim svesrdno se ufajući da ponetko ako u razasuću svojemu možda i nije predodređen shvatiti što zapravo govorim besjedeći, unatoč svemu predmnijeva što ushićen hotim reći.

BOŽO KOVAČEVIĆ: Predlažem da zastupnik Mihanović najprije sam shvati što govori, pa da nam to ukratko prenese.

DINO DEBELJUH: Jesi li ti normalan?! Neka on govori štogod hoće, samo neka to ne radi svojim riječima.

ZLATKO TOMČIĆ: Tako je. Predlažem da zastupnik Mihanović šuti svojim riječima.

MIHANOVIĆ: Eustahijevom trubljom mi mojom kao po tankim strunama harfe klize nekakvi glasi...

JOŠKO KOVAČ: Ma vidi - svaka mu piva, tako mu "Fala" pivalo!

KOVAČEVIĆ: Nemoj da mu tako pjevaju, nećemo ga se nikad riješit!

ORALNA MIZERIJA

VLATKO PAVLETIĆ: Molim uvaženu gospodu zastupnike da se pridržavaju dnevnog reda.

KOVAČEVIĆ: To kažite akademiku Mihanoviću. Nigdje ne piše da na dnevnom redu imamo bedastoće.

PAVLETIĆ: Javna opomena! Nisu to nikakve bedastoće! Ne možemo dopune i izmjene zakona o najvišoj državnoj umjetničkoj nagradi nazivati bedastoćama! Ta nagrada nosi ime Vladimira Nazora, a ne nekakvog bedaka.

IVAN GABELICA: Ja predlažem da se toj nagradi promijeni ime.

PAVLETIĆ: Ne razumijem. Kako ćemo promijeniti ime Vladimiru Nazoru?!

GABELICA: Tako što se više neće zvati Vladimir Nazor, jer je on bio moralna mizerija.

PAVLETIĆ: Ako sam vas dobro shvatio, vi predlažete da se državna nagrada zove "Moralna mizerija".

GABELICA: Ne, ja predlažem da se nagrada zove "Antun Gustav Matoš".

DUBRAVKO JELČIĆ: Ne vidim nikakve razlike između naziva "Moralna mizerija" i naziva "Antun Gustav Matoš".

GABELICA: To što vi govorite je svetogrđe. Zar moralna mizerija može napisati stihove "dok je srca, bit će i Kroacije!"?

JELČIĆ: Matoš to uopće nije tako napisao. On je napisao "dok je Srba, bit će i Kroacije!", samo što se ono "Srba" uslijed tiskarske grješke pretvorilo u "srca".

PAVLETIĆ: Stanite, molim vas. Vratimo se Vladimiru Nazoru. Uvaženi zastupnik Gabelica, ako sam dobro shvatio, hoće da se Vladimir Nazor preimenuje u moralnu mizeriju Antuna Gustava Matoša.

GABELICA: Ne, ja hoću da se moralna mizerija Vladimir Nazor preimenuje u časnog Antuna Gustava Matoša.

PAVLETIĆ: Čast Matošu, ali mislim da bi vaš prijedlog izazvao stanovite poteškoće u obnašanju najviše državne vlasti. Ukoliko bismo usvojili to preimenovanje, morali bismo preseliti predsjednika Republike iz Ulice Vladimira Nazora u Ulicu Antuna Gustava Matoša, a nisam baš siguran da bi tamo našao vilu po mjeri.

GABELICA: A zašto mu jednostavno ne preimenujemo ulicu?

KOVAČEVIĆ: Mislite u - Ulicu moralne mizerije?

PAVLETIĆ: Javna opomena! Pa ne možete vrijeđati državnoga poglavara nazivajući ga moralnom mizerijom.

KOVAČEVIĆ: Pa nisam nazvao njega nego ulicu.

PAVLETIĆ: Ne dopuštam da ulicu predsjednika Republike nazivate ulicom moralne mizerije!

KOVAČEVIĆ: Pa nije predsjednik jedini stanovnik te ulice. Koliko znam, tu stanuje i Joža Manolić.

PAVLETIĆ: Javna opomena! Hoćete reći da je predsjednik Republike izazvao parlamentarnu krizu!?

KOVAČEVIĆ: Ne, hoću reći da predsjednik Republike stanuje u ulici predsjednika Sabora.

PAVLETIĆ: Kakve sad veze ja imam s tim?

KOVAČEVIĆ: Imate veze utoliko što ste predsjednik Sabora kao što je bio i Vladimir Nazor.

PAVLETIĆ: Vašoj drskosti nema kraja - vi zapravo hoćete reći da sam i ja moralna mizerija!

KOVAČEVIĆ: Pa nisam ja ni za Nazora kazao da je moralna mizerija.

PAVLETIĆ: Nego tko je onda?

KOVAČEVIĆ: Zastupnik Gabelica.

GABELICA: Povucite riječ i ispričajte mi se! Zbog čega vi mene nazivate moralnom mizerijom?!

KOVAČEVIĆ: Pa nisam ja nazvao vas nego vi Vladimira Nazora, a ja sam samo gospodina Pavletića nazvao predsjednikom Sabora što je bio i Vladimir Nazor.

RAZLIKE U NAZORIMA

GABELICA: Gospodine Pavletiću, ja se ispričavam ako ste vi iz svega ovoga shvatili da ja vas želim preimenovati u Antuna Gustava Matoša, jer to naprosto nije točno i ja vas ne bi pomiješao ni u bunilu.

PAVLETIĆ: Koga - mene i Matoša? A zašto ne?

GABELICA: Ne, nego vas i Nazora.

PAVLETIĆ: A zašto ne?

GABELICA: Zato što je on bio moralna mizerija, a vi niste.

PAVLETIĆ: Što ja nisam?

KOVAČEVIĆ: Niste bili!

PAVLETIĆ: Javna opomena! Što se vi tu petljate?! Uvaženi zastupniče Gabelica, što ja to nisam? Moralna mizerija?

GABELICA: Ne, nego Nazor.

PAVLETIĆ: Znači - nisam Nazor, ali jesam moralna mizerija?

GABELICA: Nisam to kazao.

PAVLETIĆ: Ali ste mislili.

GABELICA: Nisam ni mislio, a uostalom nije ni važno što sam mislio. Nagrada se ionako ne zove po vama.

PAVLETIĆ: Nego po kome?

GABELICA: Pa po Nazoru! A zbog čega to uopće pitate?

PAVLETIĆ: Očekivao sam da ćete kazati: "Po moralnoj mizeriji!". Tada bi mi bilo jasnije da niste mislili na mene.

GABELICA: Nego na koga?

PAVLETIĆ: Nego na Nazora.

KOVAČEVIĆ: Znači i vi, gospodine Pavletiću, držite da je Nazor bio moralna mizerija?

PAVLETIĆ: Ne, nego da ja nisam.

KOVAČEVIĆ: Da niste što? Predsjednik Sabora?

PAVLETIĆ: Ne, nego Nazor.

VLADIMIR ŠEKS: Dajte, uozbiljite se. Kad bismo ovako dangubili na izmjeni i dopuni svakog zakona, još bi bio na snazi Zakon o udruženom radu! Dajte, rezimirajte!

PAVLETIĆ: Usvaja se primjedba uvaženog gospodina potpredsjednika Sabora. Dakle: uvaženi zastupnik Gabelica zahtijeva da se najviša državna nagrada za pregnuća na polju umjetnosti više ne zove imenom Vladimira Nazora, a uvaženi se zastupnik akademik Jelčić protivi preimenovanju Vladimira Nazora u Antuna Gustava Matoša. Držim najmudrijim da onda preimenujemo i Antuna Gustava Matoša.

IVICA RAČAN: Ja predlažem da se preimenuje u Ivu Andrića. Ipak je on jedini naš književnik-nobelovac.

JELČIĆ: On uopće nije naš, jer da je naš onda mu se knjiga ne bi zvala "Na Drini ćuprija" nego "U Drini Alija".

RAČAN: Pa napisao je "Prokletu avliju". A vi biste, kao stručnjak za tipfelere možda mogli znanstveno dokazati da se tu ustvari radilo o "Prokletom Aliji".

JELČIĆ: Nemojte vi meni. Znam ja kakove biste vi tipfelere voljeli. Vama bi konveniralo da "Priča o vezirovom slonu" ispadne "Priča o vezirovom Stonu"!

PAVLETIĆ: Prođimo se Andrića oko kojeg očito ne možemo uspostaviti konsenzus, budući da se ni ja ne slažem s prijedlogom uvaženog zastupnika Račana. Idemo dalje!

ANTO ĐAPIĆ: Ja predlažem da se preimenuje u Milu Budaka.

JELČIĆ: Tko?! Zar izrod od Andrića?!

ĐAPIĆ: Ne, nego Nazor.

KOVAČEVIĆ: Pa da nam predsjednik stanuje u Ulici Mile Budaka. Baš fino i kak spada!

PAVLETIĆ: Hoćete vi još jednu opomenu? Zbog čega ponovno unosite smutnju? Hoćete reći da je predsjednik zreo za povratak "Ognjištima", da ga treba vratiti u Veliko Trgovišće i držati ga tamo kao Mačeka u Kupincu?! To hoćete reći?!

NAGRADNA DVORANA

VICE VUKOJEVIĆ: Ja bi, da se mene pita, zabranijo da se i mačekovci zovu po Mačeku. Bilo bi poštenije da se zovu ljotićovci. A HSS da se zove KPJ. Kombajnistička partija Jugoslavije.

TOMČIĆ: A ja predlažem da se ti više ne prezivaš po Vuku nego po Ćuku Karadžiću.

PAVLETIĆ: Javna opomena!

TOMČIĆ: Zbog čega?

PAVLETIĆ: Zbog vrijeđanja suca Vrhovnog suda Milana Vukovića!

VUKOJEVIĆ: I još jednu stvar sam htijo: da se promini ime glazbenoj nagradi "Dora" jer ne mere rvacka glazbena nagrada nosat ime kurvetine Pejačovićke koja su družila sa Šerbedžijom!

PAVLETIĆ: Dali ste mi ideju! Zbog čega bismo uopće nagradu nazvali po nekom književniku kad su svi manje-više nedostojni tolike časti!? Zbog čega je ne bismo nazvali po nekom skladatelju, primjerice Jakovu Gotovcu?

VUKOJEVIĆ: Ne mere! On je htijo da nas Ercegovaca ne bude, pa nas je smistijo na onaj svit. Eto sad njega na onomu svitu, a mi smo na ovomu i tute di smo pivat će se po našomu!

PAVLETIĆ: A Vatroslav Lisinski?

VUKOJEVIĆ: Ne mere! On je bijo u ilirskomu pokretu koji je bijo antirvacki i projugoslavenski!

PAVLETIĆ: Ali povijesni Prvi opći sabor Hrvatske demokratske zajednice održan je u dvorani "Lisinski".

VUKOJEVIĆ: E, unda neka se nagrada nazove po dvorani "Lisinski", a nikako po istoimenomu čouku!

PAVLETIĆ: Simpatičan prijedlog, ali ipak mislim da bi to zvučalo pomalo nezgrapno: Hrvatska državna umjetnička nagrada "Koncertna dvorana 'Vatroslav Lisinski'", zar ne? Budući da nemamo sreće ni sa skladateljima, da pokušamo s likovnim umjetnicima...

RADIMIR ČAČIĆ: Ja predlažem moga zemljaka Miljenka Stančića.

VUKOJEVIĆ: Ne mere! Gleda sam ja njegove slike u albunu i vidijo sam da on ne umi nacrtat čeljade da sliči na čeljade. Šta će mi sličetine koje se ne mogu pricrtat na goblem pa da žena i ženska dica lipo vezu?!

KOVAČEVIĆ: Možda bi se Vukojeviću svidio Bukovac. Njega ima i na bonbonijeri.

VUKOJEVIĆ: Za bombonjeru ne branim, ali za čouka ni čut! Ne mere se rvacka nagrada zvat po čouku koji je slikava crnogorskoga kralja. Moremo je, ako ćemo tako, unda nazvat i po Foto-Mehi iz Čapljine koji je slikava "Uspomene iz JNA"!

STRICU STRIČEVO

PAVLETIĆ: A da se ipak vratimo na književnike. Možda na one iz davnije prošlosti, neopterećene jugoslavenskom tamnicom hrvatskoga naroda i hrvatskoga duha. Evo, primjerice Hanibal Lucić kao autor jedne od najljepših hrvatskih pjesama.

VUKOJEVIĆ: Koje? Jel "Dok palme njišu grane"?

PAVLETIĆ: Ma nije nego "Jur nijedna na svit vila".

VUKOJEVIĆ: A na koju je on vilu mislijo?

PAVLETIĆ: Pa ne neku svoju Hvarkinju.

VUKOJEVIĆ: E, ne mere ni on! Neće se nagrada zvat po čouku koji nije mislijo na vilu Velebita!

PAVLETIĆ: Ja stvarno više ne znam koga da predložim. Nitko iz povijesti naše umjetnosti očevidno ne zadovoljava naše kriterije... Znam da nije običaj nazivati nagrade prema još živućim ljudima, ali kako bi bilo da napravimo presedan i okrstimo našu najvišu državnu nagradu imenom našeg najvećeg državnog književnika Ivana Aralice? Što ti, Ivane, kažeš?

IVAN ARALICA: Nemam ja ništa protiv. Jedino ako nije malo nezgodno da nagrada nosi ime po prvome dobitniku...

(Feral Tribune br. 576, 30. rujna 1996.)