PROTIV UPALE MOZGA
Drago HEDL
2. prosinca, 2004.

Zanimljivo je da baš moja generacija najviše nosi žig nekakve jugonostalgičarske generacije. Kao, mi ne kužimo taj neodrživi i propali koncept melting pota ispod Titove kabanice. I to nas baš najviše razapinju vlasnici naftnih šlepera koji su od samog starta izdašno trgovali s istom bandom s druge strane. Kako će meni troglodit s U na majici biti bliži od, recimo, Arsenijevićeve proze ili zvuka EKV-a ili Partibrejkersa...

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Vaš prvijenac dobio je nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman, 100.000 kuna i do jučer nezamislivu nakladu u Hrvatskoj. Koja vam od te tri činjenice najviše znači?

- Igra brojki 100.000 plus 100.000 jako dobro zvuči, zašto da se lažemo... Moj roman i bez te nagrade i naklade ne bi bio ništa drukčiji. Što se mene tiče, ne bih više ništa u njemu mijenjao. Takav je kakav je. Nekom sirov, nekom sjajan, moj je i ja ga takvog nosim “na rovašu”... Ali nagrade jesu dobrodošla etiketa, prije svega publika, a bogme i neki sumnjičavi kolege po zanatu stanu te doživljavati na drukčiji način. Lova je lova i moj joj se žiro-račun baš iskreno obradovao. No, onaj drugi medijski dio oko ove nagrade, ta činjenica da ideš na 100.000 marketa, kioska i benzinskih pumpi a (ako što ostane!) poslije i u knjižare...

Taj se potez ne da izraziti nikakvim novčanim jedinicama. Nakon ovoga, ništa više neće biti isto. Ni za mene, ni za publiku.

Obiteljska mafija

- Do sad vas znamo kao dramskog pisca, također nagrađivanog. Je li “Koljivo” tek izlet u romansijerske vode, ili svoj budući književni rad vidite u tom smjeru?

- Namjeravam voziti paralel-slalom. Evo, trenutno sam na pola puta s novom dramom. Priča o ženi koja ljubavlju “ubija” djecu, sama proizvodi sir kojim ih hrani i živi pored olupine jednog od naših isisanih kombinatskih giganata. Kad završim dramu, idem opet u roman i tako redom... Red mesa, red slanine. Istina, veze s kazalištem možda jesu u meni najjače. Što je i logično. Moja supruga Anita je glumica, brat Slaven glumac, šogorica Sanja operna pjevačica... Mi smo, dakle, jedna od onih obiteljskih mafija što drma hrvatskim teatrom i pruža svoje nezadržive pipke gdje god stigne.

- Koliko se osjećate pripadnikom “osječke postmodernističke škole” kamo vas neki svrstavaju?

- Ne osjećam se pripadnikom nikakve “škole”. Uopće su mi bilo kakve vrste, postrojavanja i slični manevri, onako baš odbojni. Pišem kako najbolje znam i doista nemam pojma u koju su me fasciklu ili ladicu strpali promatrači. Što se tiče osječke scene, baš je dobro da smo fakat različiti. Mislim, dijelimo zajedničke tulume, veća ili labavija prijateljstva, ali smo nespojivi u feelingu naših literatura.

Palac iz papuče

- Za razliku od VBZ-ovog žirija i urednika, koji su “Koljivo” ocijenili kao dinamičnu i pitku prozu, uspoređujući je čak sa Stephenom Kingom, kritika, bar ona koja je reagirala promptno, baš ne dijeli takvo mišljenje?

- He, he, znam na što ciljate... Ali, meni je baš super ona fotka u Globusu i, jebiga, cijela stranica je u pitanju! Zatim, Perišić nikad brže nije reagirao na neku novu knjigu. Sve to čovjeka veseli. Uostalom, odmah na početku Perišić piše da se kritika odlično podnosi uz stotinjak tisuća obloga... Meni je najgore ravnodušje, kad odšute knjigu ili predstavu. Ako nisi u mediju, nisi se ni dogodio. To je tako u našem virtualnom svijetu. Reakcija je uvijek reakcija. Dakle, samo dajte!

PROTIV UPALE MOZGA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.