BOLJE AKT NEGO PAKT
Igor LASIĆ
2. prosinca, 2004.

Ne reagiram baš na popularnost, ne čeznem za njom, ali i ne smeta mi posebno. Budimo neskromni, moja poznatost zaista ide prema slavi, no mislim da sam pritom ostao normalan čovjek, ili nenormalan, kakav već jesam, ali svoj. A popularnost je nešto drugo, to je trenutna masovna omiljenost. To nikad nije bio moj položaj

< > | cijeli članak | verzija za tisak

"O, pa to si ti, otkad se nismo vidjeli", prepoznao je Arsen našeg fotografa Ognjena Alujevića, "a živjeli smo u istoj zgradi, sjećaš li se, pa da... Još su bili tamo Bojan i Mira Stupica, Proleterskih brigada 35. Koliko nas je bilo na istoj adresi, Boško Petrović, Štrok, Reiser, obitelj Gamulin, tko bi se svega i sjetio. Ja sam tu adresu opjevao u 'Ne daj se, Ines', a poslije je promijenjen broj, da me ne bi netko tužio... E, snimaj ti, uključi odmah, lako ćemo za pitanja", obratio se zatim Ognjenov nekadašnji susjed i novinaru Ferala. "Bojan me prvi put vidio kad sam na TV-u pjevao 'Sve što znaš o meni', '69. godine, onda me zvao da surađujemo. A ta je pjesma sad temelj 'Nostalgične' od TBF-a. Ma, našli smo dosad sedam verzija te pjesme... Koliko je to godina, a? Puno. A što ćemo mi razgovarati? Ajde, pitaj me nešto..."

Pjesnički počeci

- Evo, slušao sam vaš najnoviji album, "Na zlu putu", i pjesmu-recital "Negve", koju počinjete: "sa svih strana mi podmeću kao/ kako sam ja zapravo pjesnik", i završavate s "a ja na tezulji/ između apsoluta i ništice/ ne znam kuda bih i kamo/ sa svojim zajebanim/ rukopisom"... Pa sam se sjetio da vas najčešće zovu šansonijerom. Što vi mislite o tome?

- Ako ćemo otvoreno, započeo sam kao pjesnik, i prvu nagradu dobio za pjesništvo. Postojao je tad splitski časopis Vidik, okrenut mlađem naraštaju; na anonimni natječaj poslao sam, kao šibenski gimnazijalac, svoje stihove, i dobio nagradu. Drugu sam primio za svoje crtež u Poletu, zvao se "Gospa vanka Grada", a onda su makli taj naziv, i stavili "Motiv iz Šibenika"... Takva su bila vremena, valjda neće opet jednom, ponovo. Naš veliki pjesnik Zlatko Tomičić, kasnije i veliki uznik, zatim je uzeo moj prvi ciklus pjesama "Čuda" i objavio ga u časopisu Prisutnosti. Pa sam zbog toga imao ozbiljnih problema. Morao sam napustiti radio-stanicu, zbog jedne tročlane komisije-bande, jer sam u pjesmama spominjao Isukrsta, svetog Nikolu, itd. "Što sam učinio", pitao sam, i dobio odgovor: "Nisi učinio ništa. Ali, dobro je da odeš, ovo je ustanova državne propagande." I prešao sam u Vjesnik, s tim nije bilo problema... Nisam nikad mislio na svoj poetski status, a vremenom se nakupilo 20 knjiga, ploče i CD-ove da ne spominjem, otkad se štancaju pirati, uopće ne znam tko zarađuje novac na tome.

- Možda vam je ta komisija-banda ipak učinila uslugu?

- Pa, možda, jer tog sam časa razriješio sve, i životni moto ostao mi je "Bolje akt, nego pakt". Te '64. ostavio sam radio, napustio brak, otišao od kuće, diplomirao akademiju, otišao u vojsku, opet nastavio podstanariti, iste godine objavio "Moderato cantabile" i, u Splitu, "Kuću pored mora". Počeo sam nanovo život, sa 26 godina. Ne žalim se, nisam bio gladan novca, imao sam svoje pjesme i svoje gojenice, a ovi koji su na meni zaradili neka sami misle o svojoj sreći. Neki dan sam Branku Čegecu za "Glosarij" napisao o kantautorima, generalno: "Što je to kantautor? Nitko i ništa!" U šansoni su najmanje važne riječi, šansonijer mora biti persona. Brela sam najviše volio dok ga još nisam ni razumio, a pogledajte i Dylana; ne zna svirati, prosječan kompozitor, grinta umjesto da pjeva, a planetarna je ličnost, i meni jako draga. Koje sam ja u životu imao veze sa šansonom? U Šibeniku radio marke "Kosmaj", što mi je dobavio ujac Joso, jer je bio prvoborac, a slušali smo malo Italiju, fascinirao me Modugno, kasnije sam lovio i Radio Luxembourg.

BOLJE AKT NEGO PAKT
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.