Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
SANADER
2. prosinca, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Godina dana doista nije puno da se napravi nešto veliko. Ali je više nego dovoljno da se ne napravi ništa. To ništa rezultat je jednogodišnjeg rada Sanaderove vlade, ma koliko se neki analitičari trudili dokazati kako su floskule o uspješnom približavanju Evropskoj uniji dostatne da bi rad te vlade dobio makar prolaznu ocjenu. Mimo toga i mimo isprazne ideologije kojom sanaderovci pokušavaju nadoknaditi stručnost i kompetentnost, činjenice govore o dodatnoj devastaciji, ionako, jadne države. Kako njene privrede (nakratko suzbijena nelikvidnost opet onemogućava normalno poslovanje, nezaposlenost nije smanjena, izvoz nije povećan, ali jest unutrašnji dug...), tako i krhkih demokratskih vrijednosti. Dok se s jedne strane premijer prema vani, tamo gdje misli pronaći sve adute za još jedan mandat, predstavlja kao uglađeni gospodin kojemu je strano ama baš sve što se protivi demokratskim uzusima, dotle kod kuće on i njegova ekipa pokazuju isključivo onaj stari tuđmanovski prezir prema svakoj demokratskoj i civilnoj vrijednosti.

Kršenje ljudskih prava, nepoštivanje parlamentarne procedure, bahati špijuni, razuzdanost policajaca – svježi primjer govori o divljačkom premlaćivanju dvojice nedužnih mladića u Vinkovcima - manipuliranje takozvanom javnom televizijom, petljanje u medijsku nezavisnost, korumpiranost najvažnijih Sanaderovih ministara – kratki je sažetak jednogodišnje vladavine ove vlasti. A riječ je naravno o stvarima mnogo važnijim za ukupni razvoj jedne države od konstantnog cmoljenja pred vratima Evropske unije.

Ivo Sanader u samo godinu dana uspio je ono što se činilo nemogućim, učiniti da se tako brzo zaboravi jalovost njegova prethodnika, ali da se zato u važnim segmentima demokracije oživi sjećanje na ono strašno vrijeme diktature Franje Tuđmana, kojemu je, da podsjetimo, taj Sanader godinama vjerno služio. Pa može li onda takav čovjek, s osloncem isključivo na stare i problematične Tuđmanove kadrove, pokazivati išta drugo doli ignorantsku agresivnost prema vitalnim stvarima demokracije. Ili, što se uopće, osim drskosti, može očekivati od jednog Vladimira Šeksa koji uporno, poput stare sove, s pozicije šefa parlamenta, krši sve regule te institucije, falsificira rezultate glasanja o (ne)povjerenju ministru Žužulu, laže čitavoj naciji i u konačnici blokira rad Sabora. Prezir kojim se predsjednik najvišeg tijela parlamentarne demokracije obraća naciji može se tumačiti isključivo kao nasilje nad demokracijom, a u cilju zaštite tek jednog korumpiranog ministra. Kojega, međutim, ne da upravo predsjednik Vlade i stranački mu šef Ivo Sanader.

S druge pak strane, ponašanje premijera potpuno je razumljivo. Korumpiranost, baš kao i zloupotreba tajnih službi, nije nešto što bi on, odgojen na Tuđmanovom poimanju politike, imao smatrati skandaloznim. Pa ni Miomir Žužul nije jedini koji se ponašao u skladu s programskim odrednicama Sanaderove vlade; ministar financija Ivan Šuker, tvrde novine, uspješno je poharao Veliku Goricu u mandatu gradonačelnika, a i danas zapravo vlada tim gradom; ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt dobro je osvjetlala obraz institucije kojoj je na čelu, nakon otkrića kako je uzimala tuđi novac za vlastitu kampanju; ministar zdravstva Andrija Hebrang koji će ovih dana, poznatom manirom bolesnog osvetnika, utjerivati strah u kosti jednoj apotekarki, do grla je umiješan u aferu nabavke medicinske opreme od tvrtke Shimadzu, točnije svoga prijatelja. Itd, itd.

GLEDE & UNATOČ: SANADER
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.