Kolumne



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba


Film

Guštaonica

Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
2. prosinca, 2004.

Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
HRVATSKA DO KIJEVA
2. prosinca, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Najnovije pritiske zapadnih zemalja na Hrvatsku zanimljivo je povezati s njihovim sramotnim ponašanjem u Ukrajini. Oni isti koji su patentirali dosad neviđeno čudo, da se i u najdemokratskijim zemljama izbori mogu ukrasti, sada taj strašni krimen stavljaju na grješnu dušu ukrajinskog predsjednika Janukoviča. Možda ovaj stvarno i jest krao.

Ali to ni za jotu ne umanjuje sramotu Zapada (SAD, EU, OESS), jer njega to zapravo i ne zanima. Kao i prije toga u Gruziji, jedino je važno naći nekog prozapadnog Sejdu Bajramovića, koji će radosno cvrkutati o rajskim dometima zapadne demokracije i o paklenskim ponorima ruske autokracije. Ostalo obave njegovi zapadni tutori. Taj novi idiotizam s potpisom SAD-a (kojem sada asistira i "stara Evropa", jer je očito iscrpla preskromne zalihe hrabrosti u Iraku) rado bismo preporučili za novu rundu sprdnje da se ne radi o krajnje opasnoj stvari.

U nastojanju da otrgne Ukrajinu od ruskog utjecaja, Washington je očito spreman i na obnovu hladnog rata u toj atomskim oružjem prekrcanoj zemlji, što je već dovoljno ludo. Još je, međutim, luđe što bi linija konfrontacije sada dobila i vjersku komponentu. "Demokratskim" su u Ukrajini proglašeni oni koji priznaju crkveno starješinstvo Vatikana (unijati), a "nedemokratskim" oni koji su uz Moskvu (pravoslavni). Kao da se neki opasni zvekan ugledao kroz dno čaše na hrvatsko iskustvo iz ranih devedesetih, pa je navalio dijeliti Ukrajinu na U i na KRAJINU.

A sad da vidimo što s tim ima Hrvatska. Na prvi pogled ništa. Međunarodna zajednica ima iskustvo od gotovo desetljeća i pol u posredovanju u Hrvatskoj i šire u regiji, i premda je kroz to dugo vrijeme bilo i velikih padova, ipak je to posredovanje bilo puno razrađenije i slojevitije nego u Ukrajini. Premda je, recimo, Hrvatska mogla u pravilu računati na savezništvo Njemačke, a Srbija Rusije, bilo bi deplasirano reći da su zapadne zemlje imale dva metra – jedan za katolike, drugi za pravoslavne.

Dovoljan je dokaz da kada su Tuđman i Milošević proigrali povjerenje Zapada, obojici je okrenut palac dolje, i prvome nije ništa pomoglo što je u zimu i komad jeseni svog života ušao kao gorljivi katolik. Te najgore pristranosti iz Ukrajine ovdje, dakle, nije bilo. Ali i najuvjereniji evrofili moraju priznati da se i u našem slučaju uvijek dobro isplatilo malo ulizivanja i rukoljubivih gesta prema Washingtonu i Bruxellesu. Tako je, uostalom - sada tražimo malo iskrenosti i od HDZ-ovaca - utrla put do srca Busha, Blaira, Schrödera i ostalih i sadašnja vladajuća garnitura Ive Sanadera.

O tome bi se njoj dalo vaditi čitave žbanje masti, ali kako nam to ovdje nije namjera, spomenimo samo primjer koji je registrirao i HRT, uručivanja titule počasnog građanina donedavnom povjereniku za EU Verheugenu. Mjesto radnje Šibenik, grad u kojem dotad ama baš nitko nije bio čuo za dotičnog gospodina. Netko će reći da su ove poklonstvene predstave nebitne i da je puno važnije nešto drugo. A to je da se na ovaj ili onaj način Hrvatskoj ucijepe viši demokratski standardi, koji traže da se, recimo, sa susjedima rasprave otvoreni problemi a ne se odmah s njima hvata za gušu.

S tim se čovjek može složiti. Ali, stoji također i to da se nikakvim kistihantom ne bi smjelo kupiti pravo da se padne ispod standarda koji važi u samim zemljama Zapada. A upravo tome vodi ključna rečenica iz nedavnog izvještaja Carle del Ponte Vijeću sigurnosti da je Gotovina jedina prepreka ulasku Hrvatske u EU. Jedina?! Dakle nije nikakva prepreka što na rukovodećim mjestima u ovoj zemlji ostaju ljudi koji su više nego osnovano osumnjičeni za grabežni sukob interesa, za drsko i obavještajno nepismeno vrbovanje novinara, za otvoreno falsificiranje glasanja u Saboru...

Sav taj razbojnički prtljag možete, ispada, uredno prijaviti kondukteru kada putujete u Bruxelles, i on će vas po dolasku još i ljubazno podsjetiti da ga ne zaboravite. Nije li onda u pravu bivši američki ambasador u Zagrebu William Montgomery, koji smatra da "kostolomno" ponašanje Haaškoga suda i njegovih zapadnih sponzora prije podriva nego što potiče demokratsku tranziciju zemalja u ovoj regiji. Del Pontin najnoviji izvještaj možda je i školski primjer toga, jer je ako ne doveo (za to imamo dovoljno vlastitih snaga) ono svakako pomogao sadašnjem čerupanju Mesića i Sanadera.

A to je srce najveće političke krize koja se dogodila u Hrvatskoj od dolaska HDZ-a na vlast. Dvije stvari strše u tom izvještaju. Prije svega, to je već opsesivna opterećenost haaške tužiteljice simpatijama koje Gotovina uživa u Hrvatskoj, što je potpuno irelevantno ako postoji želja da ga se uhapsi, jer zatvori ne postoje samo za omražene tipove kojih se svi gnušaju. Jedino što bi njoj trebalo smetati je što i dio državnih struktura smatra Gotovinu herojem, jer takvi će sigurno, u pravu je, prije štititi nego prokazati odbjeglog generala.

Ali, Del Ponte bi napokon morala izaći i sa čvrstim i jasnim dokazima o tome, jer su uporne ali nedokazane (pa makar i uvjerljive) optužbe da je dio vlasti uz Gotovinu na kraju iskopale ratnu sjekiru između Mesića i Sanadera. Što je najgore, pri tome se tužiteljica, svjesno ili nesvjesno, stavila na stranu drugoga, a nikakvog opravdanja za to nema. Istina, Mesić jest neko vrijeme mutio i brljao oko Gotovine, ali to nije nikakvo opravdanje da se time sada minira njegovo smjenjivanje Podbevšeka zbog nečega (obavještajno mrcvarenje novinara) što podriva demokratski poredak zemlje isto koliko i nesuradnja s Haaškim sudom.

S druge strane, ako je već tužiteljica posljednjim istupima tako otvoreno favorizirala Sanadera, amnestirajući ga za opstrukciju hrvatskih vlasti, neka javno objasni zašto je onda premijer stavio na zub Ranka Ostojića, koji je dosad proveo jedinu stvarno ozbiljnu akciju na otkrivanju i hvatanju Gotovine ("Cash", u okviru koje je uhapšen Ivica Rajić, izuzetno mračan tip i, uz Tutu, najkrupnija "zvjerka" koja je s hrvatske strane nedobrovoljno završila u Haagu). Što svim ovim želimo reći?

Pa, zapravo nešto sasvim jednostavno i do banalnosti očito, ali što se naši političari (i dobar dio tiska) ne usude kazati, jer imaju previše putra na glavi. To je da nitko, pa ni glavna haaška tužiteljica ne smije sebi dozvoliti da uvodi red u Hrvatskoj po cijenu da na drugom njenom kraju izaziva potpunu pomutnju i nered. Taj ukrajinski model "demokratske" pomoći svaka zemlja ima pravo, a sa stanovišta svojih građana i obavezu, odbiti. No, rekosmo, naši miljenici Zapada, naši juščenki, o tome ne vole govoriti.

ARITMETIKA POLITIKE: HRVATSKA DO KIJEVA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA