Milan GAVROVIĆ
PREVO
KOLONIJA
2. prosinca, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Sredinom devedesetih godina, razgovarali su tadašnji hrvatski i češki premijeri, Nikica Valentić i Vaclav Klaus, koji je bio u posjetu Hrvatskoj, obojica, naravno, sa suradnicima. U jednom se trenutku Borislav Škegro pohvalio odličnim odnosima s Međunarodnim monetarnim fondom, očito smatrajući to velikim uspjehom vlade u kojoj je bio potpredsjednik za gospodarstvo. Gospodin Klaus ga je strpljivo saslušao, a onda je, iskreno iako nimalo diplomatski, pitao: “Ne razumijem što će vam ta mafija..?”

To mi je ispričao jedan od sudionika tog sastanka, nakon što je Njemački telekom ovih dana grubo i bahato ucijenio hrvatsku vladu.

Njemačka će joj tvrtka dozvoliti da uzme svoj dio dobiti od HT-a (kojim se namjerava pokrpati proračun), ali samo ako joj proda još 10 posto dionica. Potpuno je razumljiv interes stranca da poveća svoj i tako veliki udio u vlasništvu koke koja nosi zlatna jaja. U prošloj je godini dobit HT-a bila veća od četiri milijarde kuna. Nezgodno je pitanje, jedino, tko je gazda u Hrvatskoj? Vlada, koja je pobijedila na izborima ili strani kapital, kojem su hrvatski političari, za “judine škude”, dozvolili da na zemlju udari svoj, đavolji pečat?

Kakve veze s tim ima MMF? Ako je vjerovati hrvatskim premijerima, od Valentića i Zlatka Mateše do Ivice Račana i Ive Sanadera, nikakve. Svi su oni, poslije svakog sporazuma u proteklih 10 godina, kao neku ritualnu mantru, ponavljali kako MMF nije tražio ništa što oni sami nisu željeli. Kako je sporazum odraz politike hrvatske vlade, a ne nekog diktata MMF-a. Štoviše, svaki se slavni stand by aranžman slavio kao pobjeda vladine politike i kao krunski dokaz da su svi njeni kritičari samo diletanti, neznalice, zastarjeli mozgovi, ukratko ekonomska stoka sitnog zuba.

Ali u svakom sporazumu stajala je obveza ubrzane privatizacije, odnosno rasprodaje banaka i najvrjednijih, mahom monopolskih poduzeća. I to ne načelno, već konkretno, s poimenično navedenim plijenom. Jesu li to zaista, tako uporno i dosljedno, iz godine u godinu, upisivali hrvatski ministri, kao plod vlastite imaginacije i inspiracije? Zar nismo slušali gospodu iz svih misija MMF-a, tokom proteklih deset godina, kako otvoreno, na konferencijama za tisak, traže privatizaciju odabranih poduzeća i sektora?

Isto ponavljaju i druge međunarodne financijske ustanove, pompoznih naziva, Svjetska banka i Evropska banka za obnovu i razvoj. I one, pod ideološkom firmom privatizacije, inzistiraju na rasprodaji nacionalnog bogatstva strancima. Dovoljno je vidjeti što oni traže, pa da budu jasni i njihovi ciljevi. To je prvo bila rasprodaja banaka, jer je preko njih dospjela u strane ruke cjelokupna hrvatska štednja. Sada Hrvati za svoj novac plaćaju masne kamate strancima. A oni tim novcem ne kreditiraju hrvatsku privredu, već plasman robe iz svojih zemalja. U svakoj od 11 hrvatskih banaka, uz domaću upravu, sjedi i strani komesar, koji pazi da interesi vlasnika uvijek imaju apsolutnu prednost. Pa i uz tu kontrolu, hrvatske banke u Hrvatskoj smiju odlučivati samo o kreditima do 200.000 eura. Ako je iznos veći, odlučivanje preuzimaju strane centrale. Tako se, doduše, također ostvaruje teoretska postavka da nacionalna štednja mora služiti za razvoj. Jedino što hrvatska štednja razvija privredu drugih zemalja i u njima čuva ili otvara radna mjesta.

PREVO: KOLONIJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.