Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
ZADUŠNICE
2. prosinca, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Čitam kako je ovih dana u Zagrebu, na najnovijoj izvedbi Marinkovićeve "Glorije", gostovala Mira Stupica i kako je govorila o Zagrebu kao velikoj svojoj ljubavi i Krleži kao fascinantnom književniku, o prijateljstvu između dva bratska naroda koje je zadnjih godina pomućeno i kako ju je oduševljena publika ispratila suzama i ovacijama. Nezaboravna jugoslavenska umjetnica, nekadašnja slavna Glorija, ponovno je briljirala velikom gestom, kazališnom i životnom, pokazujući da je odvažnost glumačke emotivnosti, čisto zlato talenta, stoput korisnija od tzv. kritičkoga diskursa, a razdragana publika ponovno je pala u trans. Živjelo bratstvo i jedinstvo, ali ne treba pretjerivati, rekao bi jedan srpski satiričar. Pala mi je na um zajedljiva misao da se srbohrvati inače silno "volju" u pauzama kad se ne kolju, a i jedno i drugo događa se često.

Zar snage hrvatskoga državotvorstva, na čelu kojih je stajala tzv. Nervalska skupina, dojučer nisu ne samo Miru Stupicu, već i samoga Krležu proglašavale četnicima. Ognjište i Opanci dida Vidurine naši su nacionalni vrhunci, a Latinovicz, Petrica i Glembayevi obična kominternovska krama i srbočetnička propaganda! A "Glorija", ta blistava drama o trajnoj cirkuskoj šatri ovdašnjeg svećenstva, koje u ženi gleda dvostruki objekt manipulacije, zar nije bila u doba preporoda nepoželjna u narodu kojeg je istinska Majka Božja proglasila odabranim, obraćajući se "vidjelicama", kako nam je to blagovremeno priopćio njezin zemaljski Lautsprecher, fra Jere. "Gloriju" je, doduše, početkom devedesetih htio na scenu postaviti mostarski redatelj Ahmed Obradović, ali mu je to zabranio šjor Ranko osobno, jer je upravo tih godina tzv. Nervalska skupina s likom međugorske bogorodice na bajraku s Trga Republike krenula oslobađati (čitaj: privatizirati) Republiku i stvarati drugu nesuđenu hrvatsku republiku: Herceg-Bosnu!

"Voltaire s Visa" znao je da je metafora postala zbilja, a vrijeme mirakula počelo, tj. da je vrag odnio šalu... No, vratimo se Miri Stupici. Gostovanje beogradske primadone podsjetilo nas je na neke zajedničke svijetle stranice iz života na Balkanu, iz života Hrvata i Srba, koje se potonjih godina nisu smjele niti spominjati. Na primjer, na činjenicu da je Ranko Marinković autor čije se drame i danas izvode u Srbiji, da je njegov roman "Kiklop" ovih dana tiskan u Beogradu u sklopu edicije deset najboljih romana, koju izdaje beogradski tjednik NiN. Drama "Glorija", čiju sam najupečatljiviju izvedbu gledao u Dubrovniku prije četvrt stoljeća sa nezaboravnom Mirom Furlan, spada po mom mišljenju među najbolje hrvatske dramske tekstove: Glorijin vječni problem leži u nama, u našem celibatskome crkvenjaštvu, u našoj masturbantskoj projekciji žene, u našoj lažnoj ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, koja uvijek na kraju mora uzeti krvnu žrtvu, o čemu govori ne samo sudbina literarne Glorije, već, na neki načini, i njene slavne interpretatorice Mire Furlan. Ta jedinstvena paradigma dokaz je o tome kako je naša ljubav nesavršena, ali je zato naša mržnja genijalna, rečeno parafrazom jednog američkog klasika.

Još jedan svijetao primjer iz povijesti veza među narodima. "Šimićevi susreti", književna manifestacija koja se već preko tri desetljeća održava u Drinovcima, rodnom mjestu Antuna Branka Šimića (1898.-1925.), bila je okupljalište pisaca iz svih dijelova Jugoslavije, onih što su u Šimiću vidjeli uzor intelektualne i poetske čistote. Inspirirani univerzalnošću i širinom Šimićevih refleksija, neke od najznačajnijih eseja o ovome pjesniku napisali su upravo Srbi: Marko Ristić, Oskar Davičo, Čedo Kisić, Radomir Konstantinović... Jedan je suvremeni srpski pjesnik napisao da je Šimićevo djelo toliko veliko i značajno da bi njime trebalo početi i završiti svaku antologiju srpske i hrvatske moderne poezije. Ali, tzv. Nervalska skupina, koja je tijekom cijelog rata sa Srbima trgovala naftom i domovinskim teritorijima, odlučila je posmrtno nacionalizirati Šimića. Već smo pisali na ovome mjestu da su bezbožni hercegovački popovi u goričkoj crkvi dali kozmopolitskoga A. B. Šimića narisati u društvu ustaškog zlikovca Rafaela Bobana, sve po shemi "pomirbenog" Tuđmanova panteona.

No, ni to nije bilo dovoljno: na ovogodišnjim "Šimićevim susretima" nazočni zadrigli tajkuni i sirote trećoredice išli su se službeno pokloniti moštima Mate Bobana, osnivača Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jedine države u povijesti koja nije imala ni jednog grada niti rijeke. Nitko, dakle, od suvremenih pisaca nije tu ni "nazočio", ali to nije smetalo organizatore da za najvećeg agnostika naše književnosti, pjesnika "Praznog neba", ne održe i misu zadušnicu! Moramo vratiti zabludjelu pjesničku ovčicu u tuđmanovsko stado! Što će književnici na književnim susretima, kad se mogu nafatati trećoredice! Moramo tragičnog hrvatskog genija svesti na mjeru aktualnih fra Jere i don Zane.

CAFÉ NOSTALGIJA: ZADUŠNICE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.