BOMBAŠKI PROCES
Ivica
29. prosinca, 2004.

Žalosno, tužno, sramotno, divljački, fašistički i teroristički – to je dijapazon pojmova koje većina Kumrovčana s kojima smo razgovarali koristi govoreći o miniranju Titova spomenika, a neki od njih reći će da se osjećaju kao da im je umro netko blizak. Bez obzira za koju političku opciju navijali, Kumrovčanima se u trenutku rušenja Titova spomenika srušio jedan dio svijeta. "Meni se, jednostavno, čini da je netko doslovno shvatio poruke Ante Đapića i zadarskih ustaša o potrebi uklanjanja spomenika", kaže Đovani Broz, SDP-ovac i krapinsko-zagorski dožupan

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Do noći s 26. na 27. prosinca 2004. godine bombaški terorizam u Hrvatskome zagorju predstavljao je pojavu koja je otprilike bila učestala kao svinjokolja u Teheranu, Srbi u Grudama, Hrvat bez kreditnog opterećenja i jumbo-plakat bez lika Jadranke Kosor. Bombaški terorizam s ideološkim predznakom s Hrvatskim je zagorjem imao veze otprilike koliko i tsunamiji, jer ovdašnji svijet – izuzeci imaju funkciju potvrđivanja pravila – nekako nije sklon olako ginuti ili ubijati za tako apstraktne vrijednosti kao što su država, nacija, ideologija i vjera: Zagorci su – i to se ne libe otvoreno kazati – uvijek voljeli biti sa strane, lojalni svakoj vlasti i uvjereni kako je njima namijenjeno da trpe, šute i bave se svojim poslom.

Žalosno i tužno

A onda je u prvim minutama kišnog ponedjeljka, 27. prosinca, u srcu tog pitomog Hrvatskog zagorja obavijenog gustim i trulim maglama – u Kumrovcu – eksplodirala zasad nepoznata količina dinamita. Grunulo je pred rodnom kućom jednog od onih Zagoraca koji se nisu uklapali u dominantnu sliku o nezainteresiranim ljudima pomirenima sa sudbinom, koji žive između ovih usnulih bregova. Eksplodiralo je pred rodnom kućom Josipa Broza Tita, partizanskog komandanta i jugoslavenskog maršala: preciznije, neznani je junak – prema pričama koje kolaju Kumrovcem – eksplozivnu ogrlicu okačio o vrat čuvenoj Titovoj skulpturi koju je godine 1947. izradio kipar Antun Augustinčić i, kad je puklo, maršalova je brončana glava odletjela sve tamo do ulaznih vrata njegove rodne kuće, dok se ostatak spomenika srušio s mramornog postolja. Bez obzira za koju političku opciju navijali, Kumrovčanima se u tom trenutku srušio jedan dio svijeta.

Božidar Broz, recimo, vrlo se mutno sjeća svijeta prije Augustinčićeva kipa u dvorištu kuće u kojoj je, osim Josipa Broza, 1942. godine rođen i on, Božidar. Zatekli smo ga kako stoji na kiši i tupo zuri u ono mjesto na kojemu je pedeset i šest godina stajala skulptura, a sad je više nema. Kao da nije vjerovao da Tita više nema na mjestu gdje ga je viđao skoro cijeli svoj život. "Kumrovec nije Kumrovec bez tog spomenika", kaže Božidar Broz, "a ni moj život nije isti bez spomenika. Pedeset i šest godina svakoga dana prolazim pored njega i svaki put ga pogledam, a sad ga odjednom nema. Žalosno je to!" Žalosno, tužno, sramotno, divljački, fašistički i teroristički – to je dijapazon pojmova koje većina Kumrovčana s kojima smo razgovarali koristi govoreći o miniranju Titova spomenika. Neki od njih reći će da se osjećaju kao da im je umro netko blizak.

BOMBAŠKI PROCES
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.