NEKA ZOVE ALBANCE!
Vladimir MATIJANIĆ
29. prosinca, 2004.

"Ako je tamo tako dobro, zašto onda kosovski premijer ne pozove Albance koji su u Hrvatskoj i uopće po cijelom svijetu da se vrate. Kad je dolje već takva Švicarska, zašto oni ne bi tamo otišli", pita se jedan od Janjevaca, a njegov stav uglavnom dijele i ostali doseljenici. Rijetki koji posjećuju Janjevo tvrde da je tamo stanje izrazito loše, i egzistencijalno i sigurnosno, pa poziv Ramuša Haradinaja ili ignoriraju ili ga smatraju provokacijom

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Vijest da je nova kosovska Vlada pozvala Hrvate protjerane ili izbjegle iz Janjeva na Kosovu da se vrate u Janjevo, u Kistanjama je dočekana s podsmijehom, ironijom, ignoriranjem i sličnim iskazima raspoloženja koji nedvojbeno ukazuju da spomenuti poziv neće imati impresivan odziv. Kistanje, koje je danas nakon Zagreba najveća janjevska kolonija u Hrvatskoj, većini je Janjevaca ako ne draže, a ono barem prihvatljivije prebivalište od onoga koje su ostavili na Kosovu. Tako je inicijativa Ramuša Haradinaja, kosovskog premijera, već na prvom koraku, barem što se Hrvata tiče, doživjela neuspjeh.

Pod Janjevcima se, podsjetimo, podrazumijevaju Hrvati koji su do zadnjega rata nastanjivali gradić Janjevo na Kosovu. Kada je počeo rat, oni su, po uzoru na pripadnike ostalih etniteta na prostoru bivše Jugoslavije, krenuli prema "svojima", pa su ubježali u Hrvatsku. Isprva su živjeli uglavnom u Zagrebu, da bi od 1997. godine počeo projekt njihova naseljavanja u Kistanjama, mjesto u šibenskom zaleđu koje su do akcije "Oluja" uglavnom naseljavali Srbi. Dio Janjevaca upao je tada u srpske kuće, no, država je ubrzo prionula rješavanju njihova problema. Tako je, još za života Franje Tuđmana, niknulo novo naselje u kojemu se, u malim kućama neoličenih fasada, guraju janjevske obitelji.

Život po trgovinama

One subote kada je Feralova ekipa stigla u Kistanje, kiša je u kuće stjerala i novopridošle Kistanjce iz Janjeva i kistanjske starosjedioce, Srbe, koji se pomalo vraćaju iz izbjeglištva. Točnije, Srbi su bili po kućama, a Janjevci malo po kućama, malo po kafićima i svojim trgovinama.

U jednoj, negdje na kraju glavne ulice gledano sa splitske strane, zatječemo veću skupinu muškaraca. Unutra se uglavnom prodaju jakne, dio asortimana povješan je i ispred trgovine.

"Ne bi da se predstavljam, dole imam još familije i ja znam da odem, ali nema šanse da se vratim. Imao sam pekaru, svašta sam imao, sve su mi uzeli", priča nam čovjek kojemu definitivno ne bi dali više od pedeset godina, a za kojega će se u nastavku razgovora ispostaviti da je otac dvojice momaka koji sjede u kutu trgovine.

Jednoglasni su da im povratak na Kosovo ne pada na pamet. Sa Srbima, kažu, ni tamo, ni ovdje u Kistanjama, nemaju problema, iskustva s Albancima, pak, nisu bila blistava. Taman kada očekujete da će priča potonuti u one majku im njihovu vode, tako tipične za Hrvatsku i bliže susjedstvo, otac veli kako "ljude ne razlikujem po tome šta su, nego kakvi su. Možeš mi biti brat, al ako si loš čovjek ja te ne priznam. A mi smo dole iskusili puno lošega", veli čovjek.

Većinu Janjevaca moguće je prepoznati već nakon prve rečenice: njihov je govor, naime, kao i svim ostalim ljudima modeliran sredinom u kojoj su stasali, pa ih se bez problema može razlikovati od lokalnih Srba. Janjevački govor, naime, zvuči otprilike kao albanski.

Janjevce je u Kistanjama lako prepoznati i po trgovinama: njihovi su dućani s izloženim asortimanom na pločniku, pred njihovim radnjama vise jakne ili su uredno posložene cipele. U jednoj od trgovina jaknama susrećemo mladića od kojih dvadesetak godina. Ni on nije raspoložen za predstavljanje, i njemu je dio obitelji još uvijek u Janjevu. Na upit o inicijativi kosovskoga premijera, mladić će kratko:

NEKA ZOVE ALBANCE!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.