PRIČE ZA LAKU MOĆ
Nataša GOVEDIĆ
29. prosinca, 2004.

Već trogodišnja djeca, kažu statistike, pred televizorom u prosjeku provode četiri do šest sati dnevno. Zbog toga djeca Cartoon Networka vrlo brzo mogu naučiti da je nasilje u društvu jedini način rješavanja problema. Njihove igračke su samo materijalni odraz takve medijske kulture, jer suvremene igračke pobožno ilustriraju aktualne medijske uspješnice

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ako ste ovih dana posjetili jedno od spremišta plastične robe varljivo prozvano "dućan s igračkama", vjerojatno ste primijetili da je svijet igre markiran istim parametrima kao i konzumerističke utopije Coca-Cole ili McDonald’sa: Disney, kao korporacija, prisutan je u ovlaštenim i piratskim izdanjima gdje god kročite. Winnie Pooh natječe se za pozornost malodobnih kupaca paralelno s najnovijim modelom Barbie lutaka te mini ratištima s minobacačkom opremom, što znači da igračke oblikuju ne samo rodnu svijest kupaca, nego i građansku svijest, za koju žena pripada isključivo domeni potrošne robe s misijom konstantnog uljepšavanja (fashion play), a muškarcu je najnormalnije da se priprema za ratove i druge oružane sukobe u kojima je ubijanje dio uzbuđenja svakodnevice (action play). Želite li za svoje dijete nabaviti igračke koje nadilaze klišeje o Ninja kornjačama ili ljubičastim mini štednjacima za djevojčice, pri čemu navodim veoma rasprostranjene proizvode, nemojte misliti da je dovoljno posegnuti za paketićem bojica ili plastelina.

Robovi tržišta

Već trogodišnja djeca, vele američke statistike, pred televizorom u prosjeku provode četiri do šest sati dnevno, što obično znači da će flomasterima koje ste im poklonili veselo nacrtati novi nastavak Power Rangersa, He-Mana, Batmana, Aquamana ili Hawkmana.

U današnjem svijetu, mediji su djeci često bliži od roditelja, ako zbog ničega drugoga, onda zato što roditelji više vremena provode na poslu nego u interaktivnoj igri s malenima, dok su mediji “uvijek tu”, dostupni jednostavnim pokretanjem daljinskog upravljača. Prema službenom Izvještaju Europske komisije o nasilju u medijima (Strasbourg, lipanj 2003; narativni izvještaj potpisuje Andrea Millwood Hargrave), nije toliko problem u vremenu koje djeca provode pred TV ili kompjutorskim medijima, koliko je problem u tome što roditelji ne ulažu napor da zajedno s djecom kritički prokomentiraju i analiziraju medijske sadržaje. Zbog toga djeca Cartoon Networka vrlo brzo mogu naučiti kako je nasilje u društvu jedini način rješavanja problema, kao što mogu naučiti i da je nasilje nešto na što mora biti spremna svaka dobro socijalizirana muška osoba. Komisija o djeci i nasilju pronašla je da djeca medija s vremenom stvaraju svojevrsne “biblioteke nasilja”, čija je popunjenost uznemiravajućim slikama upravo proporcionalna povećanoj toleranciji prema nasilnim obrascima ponašanja. Igračke su samo materijalni odraz medijske kulture, jer suvremene igračke pobožno prate te ilustriraju medijske uspješnice. Kako pokazuje knjiga Garyja Crossa (“Kid’s Stuff”, 1997.), povijest industrije stvaranja “dječjeg ukusa” po pitanju igračaka u posljednjih dvadeset godina obilježava potpuna fikcionalizacija: obilje likova preuzetih iz filmova, crtanih filmova, TV emisija, videoigara i drugih vizualnih medija.

PRIČE ZA LAKU MOĆ
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.