Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
POGUBNA POBJEDA
29. prosinca, 2004.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Vjerojatno se samo oni kojima je ta stranka nanijela osobnu bol ili štetu, neće moći suglasiti sa sljedećom konstatacijom. Godina za nama, godina je HDZ-a, neovisno što će Jadranka Kosor najvjerojatnije izgubiti predsjedničke izbore. Ima u tome sličnosti s 2000. godinom, kada su na vlast došli SDP, HSLS i njihovi koalicijski partneri, napravivši ozdravljujući rez nakon desetogodišnje vladavine tuđmanizma, i proklamiravši (s polovičnim uspjehom) proevropske reforme.

Ali, ima i jedna suštinska razlika. Ondje gdje je stala Račanova vlada, nastavila je Sanaderova, a to je bilo prvi put da takve reforme provodi hrvatska desnica. Koliko je to važno i prijelomno, jasno se vidi odatle što je gro tih reformi uperen upravo protiv glavnih političkih i svjetonazorskih postavki iste te desnice. Jednako je važno još nešto. U ovako ideološki podijeljenoj zemlji, rascijepljenoj praktički napola, ovo je možda jedini put da se izađe iz one pat-pozicije kada je Račan pokušavao ispuniti zahtjeve Haaga, a Sanader je orkestrirao pravi nacionalistički pokret otpora, u kojem je bilo više crnih košulja nego usred rata.

Kao što smo na ovim stranicama jednom već napisali, ove i druge reformske strmine ne može se savladati ako desno plućno krilo odbije sudjelovati u disanju (to je prethodno već pokazao vrlo usporedivi primjer postfrankističke Španjolske). I početkom 2004. to se zbilja dogodilo – desna strana pluća je proradila. Još više, ona je pokazala spremnost da i snažnije od Račanovih reformista s certifikatom preore neke dotad neupitne brazde Tuđmanovog vremena, tako da deklariranih tuđmanovaca na parlamentarnoj sceni praktički više nema.

Ima ih, doduše, koliko hoćeš među kandidatima za ove predsjedničke izbore, jer se u taj krug puno lakše ulazi (dovoljno je skupiti deset tisuća potpisa kako bi ti nekoliko tjedana bile na raspolaganju najelitnije medijske brbljaonice i slikaonice). Ali, i tu je sljedba Franje Tuđmana spala samo na nekolicinu marginalnih mračnjaka i budalaša, čije bi pristaše stale u onaj isti autobus u kojem je ranih devedesetih mogla stati cijela sekta uvjerenih i punokrvnih antituđmanovaca.

Samo je pitanje dana kada će se iz te desetkovane i izgubljene sljedbe početi regrutirati primjerci pošandrcalih pravovjernika, koji će poput šenulog popa Anđelka Kaćunka početi grmjeti osvetničkim gnjevom. I pozivati, recimo, na spaljivanje evropskog Ustava ili na bacanje čini na sadašnju hrvatsko-srpsku nagodbu. Možda bi ti politički pustinjaci postali to što jesu i da nije bilo političkih promjena nakon posljednjih parlamentarnih izbora, dakle pukim protokom vremena i zamiranjem ratnog i hučkačkog ozračja iz devedesetih.

Ali, sigurno je da bi njihov silazak u samotničke pećine bio znatno sporiji da nije došlo do velikog i temeljitog obrata u HDZ-u. Taj obrat proizveo je toliko nove, za takve svate osljepljujuće energije, kakva je postojala još samo nakon 3. siječnja 2000., a zapravo, bez vrijednosnih usporedbi, najviše u ranim devedesetim. Tada je takvu razornu energiju proizveo glavni energetičar hrvatske nacionalističke revolucije Franjo Tuđman.

To je, međutim, samo jedna strana medalje novog, Sanaderovog HDZ-a. Druga nije toliko superiorna, naprotiv. Vidimo je na ovim predsjedničkim izborima, koji pokazuju da HDZ nikako ne uspijeva prenijeti opisanu pobjedničku energiju na svoju kandidatkinju Kosor. Zašto? Neki razlozi vezani su, očito, uz samu Kosor, koja je evidentno slab kandidat. Usto, ne pripada krugu izvornih HDZ-ovaca, što nije nadomjestila vlastitim profilitranim stavom, pa stvarno, kako sama priznaje, ispunjava skokom što Sanader naruči okom, na kraju, i žena je, što u ovoj stranci očito još ne prolazi.

Osim toga, HDZ i dalje pokazuje vapijući manjak talenta za koalicijsko povezivanje, tako da u ovim izborima nije uspio privući na svoju stranu ni one koji podržavaju vladu (Đurđa Adlešić), pa čak ni neke vlastite članove stranke (Ćiro Blažević). Ipak, te dvije stvari nisu toliko važne koliko – treća. HDZ gubi snagu najviše zato što se u njegov reformski brod nerado ukrcava, ili se uopće ne ukrcava, matica članstva stranke, ono što se naziva bazom. Ta je baza, doduše, tradicionalno disciplinirana, pa ne pravi velike probleme, ali i šuteći ona koči Sanaderov novi smjer isto koliko je i on kočio "novi smjer" Račanove koalicije.

ARITMETIKA POLITIKE: POGUBNA POBJEDA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.