Mira FURLAN
PISMA IZ AMERIKE
TRUSNOST
20. siječnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

I opet su nam bogovi odlučili pokazati svoju moć i našu malenkost. I opet su nas upozorili da smo ništavni i mali i ranjivi i lomljivi. I da smo drski i glupi i kratkog pamćenja. I da zaboravljamo na to da ništa, ali baš ništa nije pod našom kontrolom. Ako negdje postoji grad koji se može smatrati simbolom ljudske drskosti, to je onda sasvim sigurno upravo Los Angeles. Nastao iz sulude, surove ljudske ambicije, istovremeno zastrašujuće i zadivljujuće (baš kao i sama Amerika), taj grad je sam sebe izmislio u nemogućim uvjetima, na nemogućem mjestu, prelijepom, ali opasnom i nesigurnom. Nastao usred pustinje, na mjestu bez vode i iznad jedne od glavnih i najaktivnijih trusnih linija na planetu, takozvanoj San Andreas faultline, taj grad je istovremeno simbol ljudske moći kao i ljudske neskromnosti.

Tu dihotomiju čovjek neprestano osjeća, htio on to ili ne. Nešto kao da je nestvarno u toj prevelikoj ljepoti prirode i savršene klime, nešto kao da uvijek vreba iza ugla. Siječanjsko toplo sunce i drveće u punom cvatu čini nam se nekako nezasluženo i počinjemo se osjećati kao da nekoga varamo. Čitav život sve više sliči na neki čudni san za koji znamo da će netragom nestati kao da ga nikad nije bilo. Počinjemo nesvjesno očekivati ispostavu računa na kraju, računa koji nećemo biti u stanju platiti, računa koji će nas konačno smlaviti. Nekako su se oni sivi mračni kišni gradovi prepuni susjeda koji vire kroz ključanicu ipak činili stvarniji. Njihova zloća i opakost nam je bila jasna jer je vidljiva. Ovdje su opasnosti skrivene i ne daju se zamisliti dok se ne pokažu u punoj snazi. Kako se išta loše može dogoditi pod tim, uvijek plavim nebom? Kako se išta strašno može dogoditi dok sunce sja, dok psihodelično zelena trava blista pod jutarnjom rosom, dok se nestvarno visoke tanahne palme njišu na blagom povjetarcu?

Jedan je tata prošli ponedjeljak izašao sa svojom starijom kćerkom da kupi sladoled za tri svoje male prelijepe djevojčice. One su ostale kod kuće s mamom koja im je čitala priče o princezama i zmajevima. Kad se tata vratio, nije više bilo kuće, nije više bilo ni brda na kojem je bila kuća. Nije više bilo ni mame ni djevojčica. Brdo se odsklizalo, sišlo u more. I s njim su nestale djevojčice i njihove lutkice i knjižice i haljinice i čitav njihov svijet. Brdo ih je pokopalo, njih i još desetak ljudi. Mjesto se zove La Conchita. Tamo kao da šezdesete nikad nisu prestale. Tamo su živjeli surferi, hipiji, muzičari, tipovi kojima je bilo dosta strke i buke i jurnjave za lovom, tipovi koji su poželjeli živjeti daleko od svega, po svojim vlastitim pravilima.

Nekretnine su tamo bile jeftine (nitko se nije previše pitao zašto). Priroda prelijepa. Brdo se uzdizalo iznad mora, strmo, divlje, čarobno. S prozora je pucao pogled na Channel Islands gdje žive samo morski lavovi, delfini i pelikani. Tko ne bi tamo kupio kuću? Osobito ako su cijene dvostruko manje nego u susjednoj Santa Barbari? Da, postojala je priča o brdu koje se već nekoliko puta klizalo i odronjavalo nakon velikih kiša. Ali valjda kuće ne bi bile na prodaju da nisu sigurne. Valjda ipak želja za profitom nije tako bezobzirna. Valjda netko ipak zna. Valjda se netko brine i vodi računa. Da, jedan dio brda je potpuno otklizao pred nekoliko godina i bilo je i ljudskih žrtava. Ali tko bi na to sada mislio? To je bilo onda. Sad su ljudi zauzdali brdo sagradivši potporni zid. Sad je sve drugačije. Zašto stalno biti u strahu? Zašto ne uživati život? Da, desilo se. I opet će se desiti. Ali ne nama. Neće valjda baš nama.

Opet se sjećam starog Seneke koji je rekao da sve što se ikome dešava, da se nama dešava. Samo nemudri ljudi to ne znaju. Samo nemudri uživaju u nesreći drugih i potajno misle kako su to ti “drugi” ipak nekako nečim zaslužili. A onda im na glavu padne planina. “Sami su krivi”, kažu ljudi “znali su da je brdo nesigurno, zašto su izabrali da tamo žive?” “A zašto ste vi izabrali da živite iznad trusne linije?” postavit će legitimno pitanje neki drugi ljudi. “Niste li i vi neodgovorni? Niste li i vi, vas 14 milijuna stanovnika ove grdosije od grada, potpuno ludi? Nemojte se ni vi čuditi kad vam se jednoga sunčanoga jutra pod automobilom otvori freeway i proguta i vas i vašu djecu.”

Jednom sam bila u Kostariki i pila martini pod toplim vodopadom u prirodnom jaccuzziju u podnožju aktivnog vulkana zvanog Arenal. U ostalim toplim izvorima lješkarili su drugi ljudi pijući svoje koktele. Ispod nas, turista, tlo se neprestano treslo i pod nogama je brujalo i hučalo. U turističkom vodiču je pisalo da je vulkan šezdesetih godina progutao nekoliko sela i pobio nekoliko tisuća ljudi. Sjedeći pod palmama i osjećajući vibraciju tla cijelim tijelom, mislila sam o našoj, ljudskoj drskosti. O užitku u opasnosti, o čežnji za rizikom, o našoj urođenoj, potpuno neopravdanoj bezbrižnosti i krajnjoj zastrašujućoj neodgovornosti. I, progutavši zelenu maslinu, zaronila sam u toplu ljekovitu vodu i osjetila mir. Ako se u sljedećem trenutku i sjuri lava i proguta me, bit će to barem efektna smrt. Čemu briga?

Ionako svi svakog trenutka svoga života sjedimo u podnožju vulkana i, ugodno praznoglavi, pijemo svoja pića. I znamo, ali ne sasvim. Jasno nam je, ali nekako se ne bismo ovoga trenutka time opterećivali. Svi smo mi kao Scarlett O'Hara iz “Gone with the Wind” koja je voljela reći: “Mislit ću o tome sutra.” Jer druge mudrosti na kraju nema osim da je samo ovaj sadašnji trenutak stvaran i da ništa ne postoji osim njega. Što će biti poslije, hoće li nam na glavu pasti brdo ili će nas progutati užarena lava, nije naše da o tome mislimo. Svaki dah je poklon i beskrajno dragocjen jer je možda posljednji. Jer se na sljedeći ne može računati.

Iako im je rečeno da je teren u La Conchiti krajnje rizičan i nesiguran, većina ljudi je odlučila vratiti se u svoje kuće. Čitam izjavu jednog od njih, izvjesnog Larryja Ryana (57). Larry, koji u Conchiti živi već 21 godinu, kaže: “Ne želim biti neodgovoran, ali sve je u životu rizik. Izlazak na freeway je rizik. Što se mene tiče, ja sam već preživio tri rastave, dva odrona zemlje, rak i šezdesete.”

Ludi smo, dakle. I to je naša najveća vrijednost.

PISMA IZ AMERIKE: TRUSNOST
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.