Dražen MATOŠEC
STROJ ZA MAGLU
FAJTERI
20. siječnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U finišu kampanje koju je stilom Mame Juanite vodila Jadranka Kosor, iz dubina katodne cijevi počele su se izvlačiti i posljednje socijalne nepravde, predivne za jecanje uz HDZ-ovu meksičku gitaru. Po zamisli nekog silno patetičnog scenaznaserista, možda samoga Radeljića, ili Mačeka, spot je pokazao desetoročlanu obitelj koju uz Stipu očekuje, stjecao se dojam, još jedan dan života. Roditelji su štancali bez kraja i konca, pokazujuć domoljubni prezir spram prezervativa, a Mesić ih ne šljivi. Preostala im je samo Kosorica, pa se u nju i uzdaju. Uistinu odgovorno u našim prilikama, do te mjere da bi im tkogod drugi rebnuo poseban porez po kuštravoj glavi, umjesto povlastica. No kandidatkinja pod sombrerom ne misli tako, naprotiv, očekuje solidarno vađenje maramica, kao u provincijskom kinu. U offu glas što zdvaja nad demografskom implozijom i ignoriranjem obitelji – to zacijelo ide na dušu Mesiću - na ekranu tata, mama i osam kesizubaca. Trebaju im još nepune tri godine za zaokruživanje nogometne momčadi, dakle, krajnji je čas da Jadranka osmisli nekakve poticajne mjere, možda u obliku uvođenja u Prvu ligu. Ako ne na ovim izborima, dječica će kad-tad glasati za nju, pod uvjetom da se prije ne prodaju u inozemstvo i tamo riješe egzistenciju. Između Jadranke Kosor i budućih pobjeda stoji dakle – eventualno - transfer.

Ona gogoljevska farsa s mrtvim glasačima u Hercegovini, koje je, nota bene, Jadranka Kosor pozvala da "u drugome krugu izađu na birališta u još većem broju", nabrusila je javnost protiv "izbornih manipulacija". Krivo! Nedaće rastu iz zakonskog, a ne manipulacijskog korijena: problem je što o Hrvatskoj odlučuje Hercegovina, na sasma legalnoj bazi, a ne što neki mufljozi ilegalno dijele listiće po grobljima. Gle, usput govoreći: mislili smo da nam sudbinu kroji podzemlje u metaforičkom smislu, kad evo i onoga doslovnog.

Odgovoran je Ivica Račan, premijer koji je uz pomoć saborske većine mogao staviti točku na tuđe uplitanje u vlastite izbore, ali to nije učinio. Nemojmo se čuditi, ipak bijaše riječ o fajteru ne mnogo odvažnijem od Woodyja Allena: ako dođe do rata, objavio je nekom prigodom Woody u svoje i Ivičino ime, mene će mobilizirati za taoca.

Lokas i Đurić kradu patent Thompsonu i Škori. Thompson je na svoje koncerte pozivao Škoru kao gosta, Škoro Thompsona; sada Đurić zove Lokasa u "Pet minuta slave", nakon što je Lokas njega zvao u "Večeras s Joškom Lokasom". Da nisu i njih dvojica kumovi?

Nego, da vidimo što u posljednje vrijeme ne valja oko Đurića. Klima, brate. Uzdušje nekritičkog povjerenja, koje bi moglo uništiti toga talentiranog autora, stvoreno je nakon uspjeha "Ničije zemlje" i "Kajmaka i marmelade", te nastupa u nekoliko reklama i tuđih zabavnih emisija. Pali pilu, reče Nova TV, idemo dalje. Dajmo mu da piše i režira nešto humorističko, poput "Naše male klinike" – prema kojoj sam izgubio dio prvotne naklonosti, vidjevši odviše ho-ruk šmiranja i malne isključivo lascivnog humora – a onda i da vodi "Pet minuta slave". I tako se šarmantni Bosanac od prošloga petka razbacuje ramenima među petorim parima golih ženskih bataka, kao da se zove Branko Đurić-Grga, a sve ono oko njega je "Sedma noć". Stani, ba, što bi rekli Hrvati.

Svilan nema mjere u davanju ponuda, a Đurić u prihvaćanju: kad nauči reći ne, izgubit će nešto novaca i uštedjeti nešto integriteta. Dobar posao, po mome mišljenju.

Pet-šest nujnih, skutrenih i životom očito prestrašenih prilika, te jedna razigrana koja skakuće i poigrava pred njima: tko se to našao na ekranu, u onako neobičnoj mezalijansi skapavanja i vitalnosti? Odat ću prvo identitet neukrotive figurice u prvome planu. Bila je to Hloverka, naravno, u nekakvom razulareno šarenom džemperiću iz kojega su na sve strane stršali čuperci vune, kao da se izvukla očica, pa tako tisuću puta. Prizor od kojega su starije pletilje dobile fras, upozorio nas je da Hloverka ništa ne prepušta slučaju. Kad se u "Otvorenom" govori o kulturi, ona se odjene u duhu kulture, kao Papageno.

Onaj zbor robova iz "Čarobne frule", pak, koji bi povremeno dao znak života otužno uzdahnuvši, sastojao se od glumaca iz ITD-a, te nekih koji su im došli pružiti podršku u ime ansambala drugih kuća. Sve to skupa nije se doimalo najuhranjenije, bez obzira na mjesto angažmana, te smo se pobojali da bez infuzije neće poživjeti do odjavne špice. Kako i bi kad vlasnik ITD-a, Studentski centar, nudi ugovore na šest mjeseci, i to s financijskom ponudom od dvije tisuće kuna po glavi artista? SC ih ne želi na stanu i hrani, Grad bi i ne bi, Ministarstvo kulture također, a ni navodno dobro plaćena Hloverka, živahnom cupkanju unatoč, nije se činila spremnom za usvajanje nekog od nazočnih Oliviera bez institucijskog oca i majke. Teško da i kolege iz ostalih teatara prolaze bitno bolje, jer koliko čujemo, takva je to struka danas. Gladna i rezignirana, već pomirena sa spoznajom da djeluje u sredini koja se namršti i počne mudro klimati glavom čim čuje riječ umjetnost, ali da bi se uhvatila za novčanik...

Gledajući emisiju, doista, teško se bilo oteti dojmu kako dobar dio našega društva nema ništa protiv da dosadni itedeovci što prije pokrepaju, pa da na mjestu nekoć slavnoga dramskog templa može osvanuti parking. Čemu vraćati stari ugled, kad se nudi novo parkiralište? Uzgred, šteta što parcela nije bliže Prisavlju. Ma koliko se sablažnjavala te večeri, Hloverka bi prva uvalila auto.

Taman da ću zauvijek prepustiti zaboravu njihovu kampanju za riganje, kad evo opet na ekranu HDZ-ova izbornog tima, sa završnim osvrtima. Što kažu? Kažu, neće biti predsjednica, ali je "ponosna što je išla sama protiv Mesića". Bilo ih je ipak više upregnuto, čini se drugima. Jadranka, Sanader i milijardu kuna.

STROJ ZA MAGLU: FAJTERI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.