PREGOVORI O UCJENI
Boris RAŠETA
27. siječnja, 2005.

Poteškoće dr. Božidara Mitića počele su u prosincu 1991. godine kada je od susjeda iz Funtane pored Poreča primio vijest da su u njegovu kuću provalili i nasilno uselili prognani Vukovarci, obitelj stanovite Slavice Matković. Šansa se ukazala u liku Sonje Šipić, tada prekršajne sutkinje u Poreču koja je Mitiću ponudila otkup kuće, obrazlažući to “brigom za ugled nove hrvatske države i njenog pravnog sustava”. Dr. Mitić i danas bezuspješno čeka na isplatu čak i minimalne kupoprodajne cijene od 50 tisuća eura, koju je nakon višegodišnje trakavice ipak uspio isposlovati na sudu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Dobrih trinaest godina dr. Božidar Mitić, liječnik iz Nürnberga, nema sreće s hrvatskom pravnom državom. Zahvaljujući njenoj “efikasnosti” on je najprije odlučio budzašto prodati vilu od 368 četvornih metara stambene površine s velikom okućnicom u Funtani pored Poreča, da bi potom - sve do danas - morao bezuspješno čekati na isplatu čak i minimalne kupoprodajne cijene od 50 tisuća eura, koju je nakon višegodišnje sudske trakavice ipak uspio isposlovati. Realna vrijednost njegove bivše vile danas prelazi pola milijuna eura.

“Prevaren sam i razočaran hrvatskim pravosuđem”, kaže dr. Mitić, koji je već dva desetljeća njemački državljanin. “Stvarno ne znam kako će Hrvatska, s takvim sudstvom, u Evropu; ne znam kako će - između ostalog - biti partner države čiji sam državljanin.”

Razočaranje dr. Mitića, kada govori o “pravnoj državi”, moguće je nazvati višeslojnim. Dr. Mitić razočaran je, naime, u hrvatski pravosudni sustav kao takav, ali i u pojedince koji ga, ako je suditi po njegovoj priči, doista nisu proslavili.

Ljubazna sutkinja Šipić

Što su razlozi njegove skepse? Dr. Božidar Mitić sagradio je prije rata, u Funtani, šest kilometara od Poreča, vilu s osam apartmana u kojoj je namjeravao provesti mirovinu. “Vila Jelica” - koja je dobila ime po njegovoj kćeri - trebala je po njegovim planovima imati više namjena. Osim smještaja za njega i suprugu, ona je, naime, trebala služiti i kao turistički objekt. Vila je zato sagrađena s tri ulaza, garažom, 500 četvornih metara okućnice i 200 četvornih metara oranice. S takvim kapacitetom, i bez njemačke mirovine, dr. Mitić imao bi zajamčenu razmjerno ugodnu starost. Sve je, međutim, poremetio rat.

Mitićeve poteškoće počele su u prosincu 1991. godine kada je od susjeda iz Funtane primio vijest da su u njegovu kuću provalili i nasilno uselili nepoznati ljudi. Ispostavilo se da je riječ o prognanim Vukovarcima, obitelji stanovite Slavice Matković. Dr. Mitić otišao je u Funtanu, gdje se i osobno uvjerio da je kuća provaljena. Grupa naoružanih mladića spriječila ga je da uđe u nju, pa se Mitić vratio u Njemačku gdje je zatražio pomoć odvjetnika. Podigao je, odmah potom, tužbu na sudu u Poreču, upućivao dopise različitim ministarstvima, obratio se i njemačkim vlastima, no u kuću nije mogao ući.

Prvih mjeseci naredne godine Mitiću se, međutim, ukazala neočekivana prilika za povrat kuće. Šansa se ukazala u liku prekršajne sutkinje iz Poreča, Sonje Šipić - danas zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Istri, zadužene za imovinska pitanja. Nakon posredovanja zajedničkih poznanika, gospođa Šipić je Mitiću ponudila pomoć, koja je bila obrazložena njenom brigom za ugled nove hrvatske države i njenog pravnog sustava. Po Mitićevim riječima, Sonja Šipić rekla mu je “da su ona i suprug visoki dužnosnici HDZ-a u Istri, a da je ona povrh toga i sudac za prekršaje na sudu u Poreču, pa je njena ne samo ljudska, već i profesionalna obveza pomoći u takvim slučajevima”. Na taj se način - bio je njen argument - pokazuje kako svi u Hrvatskoj mogu ostvariti pravo na pravnu zaštitu.

PREGOVORI O UCJENI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.