KAD GLUMCI LETE U NEBO
Bojan MUNJIN
27. siječnja, 2005.

Ovo kazalište, koje glumce bira na audiciji i nema praznog hoda, ne čekajući novi Zakon o kazalištu koji se povlači po ladicama armije od šesto zaposlenih u Ministarstvu kulture, najbliže je evropskom modelu kazališta, ali zato i najdalje od državnih financijskih jasli. "Onaj novac što HNK od države dobije u godini dana, Exit će dobiti u slijedećih 127 godina iako po posjećenosti ne zaostajemo za njim", kaže, ne bez gađenja, Matko Raguž, "Exitov" osnivač

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kada je te 1994. Matko Raguž odlučio osnovati svoje kazalište bio je svjestan činjenice – osim samoubilačkog poriva da pobjegne iz učmale kazališne žabokrečine - da je bavljenje glumom primarno prostor, kreativne, financijske i etičke - elementarne nesigurnosti. Deset godina kasnije on se popeo na pozornicu bivšeg kina August Cesarec koje je postalo prvo privatno kazalište Exit i održao sasvim kratak govor. Uzbuđen, na trenutak mu je glas zadrhtao i oči se zacaklile, zahvalio je svima što su došli i podržali njega i njegovo kazalište sve te godine. Predstava Dekadencija s kojom je teatar Exit započeo svoju avanturu, mogla je započeti, a njegov osnivač Matko Raguž vjerojatno je zaključio, dok mu je još bubnjao aplauz publike u ušima, da je to njegovo desetogodišnje problematično ponašanje možda imalo nekog smisla.

To stalno balansiranje na oštrici noža, ta permanentna dilema o smislu desetogodišnjeg baktanja s financijskim mačem nad glavom, taj život s povremenim pogledom na bankrot, ta moralna panika tihe hrvatske većine nakon njegovih neumivenih predstava, pokazalo se najvitalnijom točkom kazališta Exit. Mnogi su pokušali sličnu odiseju s istom mišlju o beskrvnosti oficijelnog glumišta, što znači da danas na papiru postoji oko 60 privatnih teatara u Hrvatskoj - ali se nisu održali. Matko je htio kazalište koje bi i sam volio gledati, teme o kojima se jasno govori i aktere koji su živi ljudi, a ne mrtve ribe na sceni. Kako se u domaćem kazalištu još od hrvatsko-ugarske nagodbe njeguje onaj poznati artificijelni, drveni jezik bez sokova i strasti, a publika se permanentno trenira da ne gleda istini u oči, ili tako što ju se tjera da šmrca i uzdiše ili tako da se blesavo smije, Raguž je profilirao svoj teatar kao direktan govor o problemima ma kakvi oni bili.

Otkazani prvijenac

U vremenu u kome živimo Raguž je izabrao ono čega ima najviše, a o čemu – barem kada se radi o kulturi nacionalnog preporoda – govori najmanje: nasilje, kriminal, mržnju, usamljenost… Prva izvedba Dekadencije u Studentskom centru, u kojoj se tako superiorno odnosom među klasama i društvenom hipokrizijom poigravaju Vili Matula i Nataša Lušetić, bila je otkazana – bio sam prisutan - naredbom tadašnjeg ravnatelja SC-a Milasa zbog pornografije i nećudorednih riječi. Sjećate li se onog ubogog sesvetskog kapelana koji je Exitovu predstavu Izbacivači, koja govori o agresivnoj pustoši urbanog betona, tužio tadašnjoj bravuroznoj ministrici kulture Ljilji Vokić, a ona potom poslala okružnicu svim školama da ne puštaju učenike na predstavu punu psovki i vulgarnosti.

Pouzdano znam da je Exit, pod optužbom da kvari mladež, tada bio na dnevnom redu sjednice VONS-a, ali je zato – kada je o permanentnoj brizi za mladež riječ – nekoliko godina kasnije jedan drugi kapelan zbog dokazanog djela pedofilije kažnjen praktično globom zbog krivog parkiranja.

Da bi sačuvao svaku zarađenu lipu, platio blagajnice i iznajmio reflektore, Exit se mogao odlučiti igrati sve i svašta i podilaziti trenutnim hirovima publike, ali Raguž osim hrabrosti što se uopće upustio u takvu zajebanciju zvanu privatno kazalište, zaslužuje duboki samurajski pozdrav što je u beskrvnim vremenima kazališne repertoarne politike, iz komercijalnih razloga uznastojao od početka do kraja na konzistentnom repertoaru hrabrih tema grube svakidašnjice.

Zaštitni znak Exita su Izbacivači i Dekadencija koje su proglašene najboljim predstavama u Hrvatskoj zadnje dekade XX. stoljeća, ali ne zaostaju ni ostale predstave na grube uglavnom urbane teme: East, Igre u dvorištu, Noževi u kokošima, Mr. Single, Pas, žena, muškarac, To samo Bog zna, Usamljeni Zapad… Jednostavno, Exit se izborio za mjesto slobode i nesputane scenske energije i postao arena glumačkih talenata pod prividnom sjenom velikih kazališta bez istinskih nastojanja, rizika i strasti.

Radi se o tome da je teatar u kojem Matko Raguž ne može platiti petnaest glumaca u isto vrijeme na sceni, velelepnu scenografiju i redatelja zvučnog imena i glamurozne biografije, sveden zapravo samo na one glumce koji stvarno jesu na pozornici. Tako je stvorena jedinstvena Exitova poetika glumačkog kazališta u kojoj glumci posjedujući, osim inteligentnog teksta, samo goli prostor pozornice i sami sebe, lete u nebo, u međusobnoj igri istraživanja, ludizma i kreacije. Tako su se u ovih deset godina afirmirale ili potvrdile barem tri generacije izvrsnih glumaca.

KAD GLUMCI LETE U NEBO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.