IZ RAKURSA ŽRTVE
Igor LASIĆ
27. siječnja, 2005.

Ne mogu slikati ako se bar dijelom ne identifikujem s onim koga slikam. Ne moram stati u svakom smislu na njegovu stranu, ali u ljudskom odnosu svakako. Ljudi na mojim fotografijama uglavnom su žrtve, a to sam i sam bio u ratnom periodu, bio sam ispred objektiva. Nije mi se teško poistovjetiti s njima, teško mi je nekad bilo kontrolisati se da se ne identifikujem previše, ili mi je teško kad se osjećam zasićenim. Rat u Sarajevu definitivno je bio puno opasniji od svih ostalih koje sam vidio, slično je bilo samo u Čečeniji

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Puno radite, često u ne baš najlakšim okolnostima - po svjetskim ratištima, i dosta putujete; kako to podnosite?

- Možda je najbolji pokazatelj to što sam zadnjih godina spavao izvan svog kreveta, pa, ne manje od sedam ili osam mjeseci godišnje... Što je stvarno puno, više od pola godine spavam po hotelima. Valjda je to što toliko radim dobro u profesionalnom smislu, ali u privatnom nije niti može biti.

- Jesu li vam se već ogadili hoteli?

- Ma ne da su mi se ogadili, nego sad kad biram hotele - nije to samo meni svojstveno - bježim u sve manje i manje. Vrlo brzo dođeš na to, samo da ne gledaš više te gužve u predvorjima, te recepcije i liftove. Eto, najviše bih volio da sam vazda kod nekoga kući, dotle sam došao. Da platim, ako može, i da me ljudi prime. To je prokletstvo reporterskog posla, breme koje se u njegovoj matičnoj sredini ne vidi. A nije se rodio niko ko je taj luđački pritisak podnio deset godina u cugu, većina kolega radi pauze, da bi se opet vratili.

- Gdje najviše fotografirate?

- Budući da sam se razvio kao ratni reporter, a to sam velikim dijelom i ostao, išao sam posvuda gdje se ratovalo. Kad su završeni ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, išao sam u Albaniju, pa se opet morao vratiti na Kosovo i u Makedoniju, zatim je bila intifada u Izraelu, pa Amerika 2001. godine, Afganistan, Irak, pa Iran, koji je uvijek negdje u pričuvi.

- Očito ne prijeti bojazan od dosade, ima posla, ratuje se...

- Ima i previše, u tom smislu nije dosadno. Ne moramo se bojati da će ratovi ubrzo iščeznuti. Ali, dođe do neke vrste zasićenja. Stvari koje ljudski ne bi trebale biti dosadne, postanu profesionalno dosadne, i taj raskorak je težak.

- Kakve su to situacije, one u kojima to uočavate?

- Pa, slične onoj kad se ide kroz Sarajevo, od aerodroma prema gradu, kraj srušene zgrade Oslobođenja, koja je bila simbol svega - odlaska jednog sistema i dolaska drugog, agresije i destrukcije, svega. Nama je to, svima koji živimo u Sarajevu, realno, već nevidljiva stvar. A kad se neko novi vozi tuda, redovito zaustavlja auto i hoće da slika. Tako je i sa mnom; ako sam s američkom vojskom, pa se nešto događa - ružno je reći - nisam više baš jako zainteresiran. Kliknem koji put, i to je sve. I to je grozno. Srećom, agencija za koju radim dovoljno je široka i raznovrsna, pa mogu unutar nje potražiti otklon od svega toga, raditi neke drugačije, ali također interesantne stvari, dok se malo doma odmorim.

IZ RAKURSA ŽRTVE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.