90 MINUTA PATRIOTIZMA
Tatjana GROMAČA
27. siječnja, 2005.

Ne mogu više nikada biti patriot kakav sam bio s dvadeset dvije godine, jer se dvaput ne pada u istu iluziju; čemu bi onda služilo iskustvo? Moji osjećaji prema BiH vrhunac doživljavaju kada gledam nogometnu reprezentaciju, jer Bosna postoji samo u onim momentima dok traje utakmica

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Faruk Šehić (1970., Bihać), pisac iza kojega su dvije hvaljene i čitane zbirke poezije (“Pjesme u nastajanju” i “Hit depo”), nedavno je objavio zbirku priča ratne i poratne tematike “Pod pritiskom”, objavljenu u hrvatsko-bosanskoj korporativnoj nakladi Zoro. Radi se o vrsno napisanim, doslovno ratnim pričama koje su uočljive u prvom redu po svom snažnom naturalizmu. Autor je, inače, ovom knjigom dobio drugu nagradu na književnom natječaju Zoro za najbolju knjigu neobjavljenih priča u 2003./2004. godini.

- Rat nije nikoga štedio. Ni vi ne štedite svoje literarne junake. Može li se reći da je ta, svojevrsna “tvrdoća”, koja često završava i u nečemu bliskom naturalizmu, vaš svjestan “poetički” postupak, ili se radi o jeziku i pogledu na stvarnost koji naprosto “izlazi iz vas”?

- Ovo jest "tvrda", stvarnosna proza, naturalistična ili brutalna, mada bih je mogao nazvati i fantastičnom, po količini užasa koji je lebdeći i sveprisutan. Naravno da sam svjesno izbjegavao pad u pretjeranu emocionalnost, bolje rečeno patetičnost ili plačljivost, koja često zna biti nedostatak ratne proze. Efekt bespoštednosti nisam namjerno pojačavao, a bilo bi glupo da kažem kako je ratna zbilja bila deset puta gora od zbilje unutar knjige. Kad pišem o užasu, pouzdam se u vlastitu moć, kaže Cioran, što rado potpisujem.

- Sami ste bili pripadnik Armije BiH, a koliko znam, bili ste i ranjavani. U vašim pričama osjetna je ta autentičnost ispisanog. Donosi li pisanje o onome što traumatizira ikakvu vrstu oslobođenosti od traumatiziranosti?

- Rat je dio moje biografije i kao takav i neizbrisiv iz memorije, urezan je u nju kao epitaf na stećku, što ne znači da ću robovati toj opsesivnoj temi do kraja života. Rat je više od književne teme, to je snažna opsesija, no ta opsesija je izabrala mene, nisam ja nju... Naravno da pisanje o traumi iskustva donosi i pročišćenje od tog iskustva. Književnost svakako ima i psihoterapeutsku funkciju.

- Junak jedne vaše pripovijetke kaže za sebe da je nekada bio patriot, međutim, da je, u vremenu trajanja rata, to prestao biti. Kakvi su vaši današnji osjećaji prema BiH?

- Ne mogu više nikada biti patriot kakav sam bio s dvadeset dvije godine, jer se dvaput ne pada u istu iluziju; čemu bi onda služilo iskustvo? Moji osjećaji prema BiH vrhunac doživljavaju kada, u društvu dragih ljudi, gledam nogometnu reprezentaciju, jer Bosna postoji samo u onim momentima dok traje utakmica, sve ostalo su nule i ništice. I, da, tu je i strašan osjećaj poštovanja koji imam za mrtve drugove, kojima je ova knjiga i posvećena. Mile Stojić je to izvrsno napisao u pjesmi “Trijumf mašte”: “Nad kraterima hramova revolucionirali smo poetičke forme/ i otkrili jedini bitni ritam/ ritam zemlje što se otvara i zatvara/ Ove pjesme su pisane za naše mrtve/ oni nas najbolje razumiju”.

- Mislite li da ima umjetnika iz BiH koji su tematiziranje rata kroz umjetnost shvatili kao vrstu “dobre trgovine”, ili barem kao dobar način svrgavanja pažnje javnosti na sebe?

- Mislim da je tih umjetnika bilo dosta, i da će ih još biti, zavisno od toga koliko rat kao "materijal" bude bio in i cool, ali me oni savršeno ne zanimaju!

90 MINUTA PATRIOTIZMA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.