Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
GRLO
27. siječnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Pa kako to da ste se iz metropole odlučili preseliti u Split?", pitao je nedavno jedan televizijski voditelj jednog nagrađivanog pisca i time postavio ključno pitanje čitavog razgovora. Kako je, naime, moguće da se netko normalan iz Zagreba preseli u provinciju i to svojom voljom. Ne pristaje li time na cjelokupnu degradaciju svojih ljudskih, umjetničkih i svakih drugih mogućnosti? Jer to bi došlo nešto kao preseljenje iz New Yorka u neku američku pripizdinu. U Zagrebu se, naime, živi život punim plućima, u Splitu se, kao i u svakoj provinciji, umire; tamo "gore" je lova, jer tamo žive i rade vrijedni Hrvati, ovdje "dole" je jad i čemer zato jer ovdje žive prononsirane lijenčine, koji umjesto da rade, kao i onaj gore radišan narod, samo hvataju zjake, sunčaju se, igraju picigin i zajebavaju jedan drugoga. Tako je i naš pisac morao objašnjavati TV-voditelju zašto se i kako odlučio sve blagodati života u metropoli zamijeniti čemerom provincije.

Naravno, nemoguće je biti dovoljno uvjerljiv kada te se tresne retoričkim pitanjem na kojega su svi odgovori, poput mitskih, već unaprijed zadani i kada si suočen čak i sa stanovitom dozom sažaljenja zbog odluke da jedan mali grad zamijeniš tek nešto manjim. Dakako, za piscem u velikom gradu Zagrebu nitko nije naricao, a nisu zbog njegovog odlaska izbili niti najmanji ulični neredi na kojima bi mu ekipa vikala da je izdajnik i govno koje, eto, ostavlja rodni grad kako bi otišao u tamo neku provinciju. Jest da ta provincija ima koju tisuću godina više od te metropole, jest da su upravo oni koji su iz te provincije otišli i naselili se u tu metropolu itekako doprinijeli tamošnjim vrijednostima, ali sve je to ionako usitno, budući da je ovdje riječ o dvama malim, sivim i podjednako otužnim gradovima, Splitu i Zagrebu, koji zajednički žive sumornu sudbinu iste države, doduše jedan, Zagreb, uporno se razvija akonto ostatka države, pa tako i Splita, dok se Split još uvijek, i za dugo će još, pokušava nositi s takozvanim tranzicijskim problemima uništenih potencijala, kako privrednih tako i ljudskih.

Ali lako je nama filozofirati i razgrtati jednu malograđansku i isforsiranu podjelu na jedan mali i drugi nešto manji grad, jer nismo se mi zatekli pred grandioznom, pače užasnom, situacijom da ipak moramo Trg bana Jelačića zamijeniti onim dolje bijednim Prokurativama. Da jesmo, razumjeli bismo riječi jednog utučenog dvadesetogodišnjaka koji je morao spakirati ono malo svoje imovine i navrat-nanos krenuti trbuhom za kruhom, ne u neku Evropu, a mogao je, nego baš u tu bezveznu južnu provinciju, u Split.

"Proteklih dana proživio sam najgore trenutke u svom životu. Bez svoje krivnje morao sam napustiti rodni grad. U meni se emocije miješaju, bol i sreća. Jedva čekam da odem u Međugorje(...), u tom svetištu sigurno ću naći svoj mir."

Šmrc, šmrc, suza suzu tjera zbog hude sudbine jednog mladog čovjeka, kojega su, srećom i zahvaljujući legendarnoj gostoljubivosti južnjačkih provincijalaca i privrženosti masovnim okupljanjima na trgovima i stadionima, s puno ljubavi dočekali, kao svoga rođenoga. Jučer Norac, danas Niko, važno je da se urla. Naravno, prepoznali ste da je riječ o mladom Kranjčaru, novoj vedeti staroga mešetara Igora Štimca.

I da se ne bi mislilo kako je riječ tek o jednom novom grlu kojega je Štimac kupio - ne zna se doduše čijim sve novcem, ali dobro je otvorio kesu, e kako bi ga za godinu dvije još bolje preprodao - pobrinuo se sam mladac objasnivši kako mu je namjera ne samo spasiti Hajduk, nego i poraditi na narušenim odnosima sjevera i juga, pa u intervjuu Nacionalu kaže: "Nadam se da ću biti jedan od začetnika nove situacije, da svi u Hrvatskoj, u Zagrebu i Splitu, u drugim gradovima, počnemo razmišljati kao jedan."

Eto, svaka mu se pozlatila i svaka je suma premala nagrada za dolazak takvog jednog mladog čovjeka u ovu splitsku čamotinju, a svaka riječ preskromna da se pozdravi njegova misija da opet svi počnemo razmišljati kao jedan. Još ako se tome pridoda da je njegov mentor upravo Igor Štimac, čovjek kojega su samo zli novinari optuživali za neka tamo noćna podmetanja dinamita pod restorane i kafiće građana srpske nacionalnosti, onda je jasno da je ovdašnje stado s pravom tako euforično dočekalo svoje novo grlo, što će ga Štimac, kako kaže, već za godinu i pol "izvesti na tržište" i preprodati.

U međuvremenu je o tom "proizvodu" već snimljen i film pod nazivom "Nikomanija" o kojega se tržište otima i u kojemu je glavni glumac upravo trgovac grlima, vlasnik Hajduka, posjednik milijun diskoteka i sportskih kladionica, riječju, uspješni poslovni čovjek Igor Štimac. Koji je imao petlje izaći na okrutno tržište i u neravnopravnoj borbi s moćnim vlasnikom Dinama i vlasnikom mladoga Nike, nekim Mamićem, suprotstaviti se čitavoj jednoj metropoli i pred nosom joj, za svega milijun i pol eura, maznuti jedno potencijalno grlo kojega će, nakon što skroz naraste, Štimac baciti na tržište. I zaraditi lovu. Jer, kažu, to se tako radi i to su pravila nogometa, a dok igra traje, u njoj sudjeluju svi, od navijača do medija, pa nije ništa nenormalno da i prve minute TV-Dnevnika budu posvećene upravo transferu desetljeća s neizbježnom rečenicom kako je mladi Kranjčar odlučio metropolu zamijeniti provincijom.

Sva veličina ovoga traffikinga, pardon transfera, očituje se najbolje u činjenici da je mali Niko u Mamićevom Dinamu jedva životario uz godišnju zaradu od 120.000 eura, da mu Štimac sigurno daje mnogo više - ali to je, jel'te, poslovna tajna, kako za javnost, tako i za poreznike - te da je imao priliku otići u Moskvu gdje bi za pet-šest godina zaradio, kaže, 6 ili 7 milijuna eura. Ali "zapitao sam se zašto bih svoj talent razvijao izvan Hrvatske ako to mogu ovdje". I potom pravilno zaključio kako "nije sve u novcu".

I doista nije u šoldima sve, ima nešto i u poharanom Hajduku, očerupanom od raznih štimaca, ima nešto i u (za)dahu provincije, i nešto privlačno u obećanju Građevinske tvrtke Peristil da će mu izgraditi kuću, naravno, lokaciju će izabrati sam, a i jedan mu je Hvaranin odlučio pokloniti 1000 metara četvornih uz samo more. "Pa neka gradi što hoće", poručuje dotični i kaže: "Darovni ugovor ga čeka u odvjetničkom uredu Krune Peronje", inače župana splitsko–dalmatinskog. Ima i nešto čarobne ljepote u onoj Vili Dalmaciji gdje je mladac smješten. Trenutačno!? Dok se ne nađe nešto bolje, ili možda dok se tamo, nakon dugotrajnog podmetanja, ne useli onaj nepotrebni znanstveni institut nekakvog dosadnog, provincijskog genetičara Miroslava Radmana.

GLEDE & UNATOČ: GRLO
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.