Kolumne



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
27. siječnja, 2005.

Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
HAAG ZA POČETNIKE
27. siječnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kao "kooptirani" član feralovske kazališne družine, boravio sam proteklog vikenda u Haagu. Glavna luka imperijalne sile "letećih Dutchmana", kraljevska rezidencija i sjedište nizozemske vlade, grad Den Haag preselio se prije desetak godina u epicentar slavne povijesti "naših naroda i narodnosti". Scheveningen, ta rijetka riječ nizozemskog jezika koju zna svaki pripadnik južnih Slavena, označava ime haaškog turističkog predgrađa. Tu, na obali Sjevernog mora nalazi se i zatvor, gdje riječ pravde čekaju Slobodan Milošević i drugi akteri tribalne krvavije s konca milenija na brdovitom Balkanu. Famozna hapsana, koja, gledana s morske obale, sliči na srednjovjekovnu utvrdu, u Nizozemskoj je poznatija pod imenom "Narančasti hotel" (Het Oranje Hotel), što zbog svijetlih opeka na fasadi, što zbog činjenice da su tu bili zatočeni vođe nacionalnog pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata.

Na pješčanim plažama pored mora, gdje smo našli pristojan, a jeftin konak, nacisti su vršili smaknuća holandskih rodoljuba. Pripadnici pokreta otpora u tom zatvoru provodili su posljednje noći života, da bi sutradan bili pometeni kuršumima na širokim pješčanim poljanama, gdje dan i noć morski valovi huče poput divovskog vodopada. Današnji se zatvorenici, optuženi za najteže ratne zločine, za razliku od zarobljenika iz Drugog svjetskog rata, ne moraju plašiti egzekucije. Njih čeka suđenje pred panelom međunarodnih sudaca, samilosna i mlitava ruka svjetske pravde. U svakom slučaju, vrlo malo će njih biti osuđeno na doživotnu robiju, a većina će nakon kratkih kazni biti puštena kućama. Takva je ćud međunarodne pravde.

Nitko od novinara još nije posjetio zatvor, premda se znade da su životni uvjeti tamo pristojni, pogotovu kad te uvjete sagledavamo mi, ratni pogorelci. Novinar Emir Suljagić, čiji je otac mučki ubijen od Karadžić-Mladićeve soldateske, tvrdi da je tamo zlikovcima mnogo udobnije nego mnogima od nas na slobodi: "Ja bih volio da ti ljudi, makar samo na jedan dan, imaju priliku da budu u onim okolnostima u kojima su bile njihove žrtve", veli on, te sarkastično zaključuje: "Ono tamo je hotel B-kategorije, hotel s dvije zvjezdice." A pisac Vidosav Stevanović, također disident Miloševićeva režima, u jednoj prilici mi je rekao: "Tu zločinci imaju sva prava, pa čak i besplatni Internet u sobama. Ja se pitam koliko je stotina ljudi potrebno ubiti da bi čovjek ostvario tako idealne uvjete za rad?" Ali, takva je, rekli smo, ćud svjetske pravde.

Nizozemska je jedino mjesto pod kapom nebeskom gdje se na plažu ne spušta već se na nju penje. Zemlja je ispod razine mora. More je ovdje sivo i neprozirno, poput vulkanske lave, ali je zato obala kultivirana, s dugim pješčanim plažama, restoranima, parkiralištima, hotelima. Ljudi sjevera oplemenjuju i vole ono što im je priroda darovala, za razliku od nas koji sve uništavamo. U Nizozemskoj, koja je površinom nešto manja od Hrvatske, živi oko osamnaest milijuna ljudi i opet je svima široko, nitko nikog ne ugrožava. Na drugom kraju grada, na livadi ispred zgrade gdje je smješten Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY), procvjetali su prvi različci. Na pločniku, pored fontane sa slomljenom strijelom, parkirana su studijska kola Radiotelevizije Srbije s diplomatskim tablicama. Na um mi odmah padaju neki novinari i upravnici te ustanove kojima bi prije mjesto bilo u sudnici nego u studijskim kolima.

Pored brojnih sudaca i odvjetnika, u zgradi Međunarodnog suda radi cijela jedna nevidljiva vojska pravnika, analitičara, prevoditelja, eksperata, novinara, od kojih su mnogi od njih došli ovdje iz naših krajeva, ali ne žele da im se spominju imena, jer je takvo pravilo službe. Razgovaram s nekima od njih u sudskoj kantini – sve su to mladi ljudi, a ispostavit će se i da sam studirao s majkama ili očevima nekih od njih. Na pitanje tko ih tu najviše fascinira, jednoglasno odgovaraju da je to glavna tužiteljica Carla del Ponte. Sarajlije, zaposleni u Tribunalu, prozvali su je, od milja, Šefika Ćuprilić (Šefika, od - šefica, prim. red.). Ona je posljednja nada potomcima žrtava. Spominjemo njenu antologijsku fotografiju, kad s majkama Srebrenice u znak solidarnosti, drži ruke ispružene s dlanovima okrenutim na gore, prilikom učenja fatihe, islamske molitve.

CAFÉ NOSTALGIJA: HAAG ZA POČETNIKE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA