SVE SU ŽRTVE MRTVE
Ivan LOVRENOVIĆ
21. travnja, 2005.

Na ovogodišnjoj komemoraciji najvažniji i najtvrdokorniji motiv bio je onaj u kojemu je važno samo jedno: politički upotrebljiv broj žrtava i njihov nacionalitet. I na transparentima što su se vidjeli na komemoraciji, i u službenim nastupima i izjavama za javnost, a i na znanstvenom skupu u Banjoj Luci, uporno se ponavljala brojka od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Dapače, "ugledni gost" iz Londona Srboljub Živanović popeo ju je na 750.000, ponovivši usput idiotsku rasističku tezu da "genocidnost Hrvata još nije iskorijenjena"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U usporedbi sa svim dosadašnjim komemoracijama jasenovačkih žrtava u Donjoj Gradini, što se održavaju otkako postoji Republika Srpska, ovogodišnja je bila izrazito drukčije organizirana, intonirana i dizajnirana. Silan trud, vidjelo se, uložen je da bi se organizator (a dvojbe ne može biti, to je "država" – Republika Srpska) svijetu predstavio kao osviješten i emancipiran politički subjekt koji je voljan i kadar participirati u temeljnom zahtjevu civilizacije – njegovanju pamćenja nevinih žrtava. Nije se pretjerivalo s političkim govornicima (bio je samo jedan - Dragan Čavić, predsjednik Srpske demokratske stranke i Republike Srpske), a osobito je bio naglašen aspekt židovskih i, po prvi put na tako ravnopravan način, romskih žrtava.

Osim u izboru govornika, to je jasno dolazilo do izražaja na vizualno-simboličkom planu: na središnjoj pozornici stajala su tri znaka u jednakoj veličini: pravoslavni krst, židovski heksagram i romski stilizirani točak. Ne bi se trebalo začuditi da je golema većina prisutnih na komemoraciji prvi put u životu vidjela ovaj znak i saznala što on predstavlja, jer nema ama baš nikakvih pokazatelja da su živi Romi, oni što su dio naše svakodnevnice, predmetom ikakve sistemske pažnje i uvažavanja – ni u Republici Srpskoj ni drugdje. Iako su tu i tamo u govorima, u okviru neizbježnoga grupnog klasificiranja, stidljivo i usput spominjane i druge žrtve – Hrvati, antifašisti (Muslimane pobijene u Jasenovcu kao da ni bog nije dao!) – njihovih simbola nije bilo.

"Humanistička" žica

Osnovni ton svih govora, kao i kasnijih izjava za javnost, bio je podešen na duhovnu i apstraktno humanističku žicu, sa čestim ponavljanjem i variranjem općih mjesta o osudi svakoga zla, o univerzalnosti patnje, o jednakosti žrtava, te o nevažnosti broja ubijenih. A čulo se i nešto što je u javnome diskursu u Bosni i Hercegovini postalo sasvim uobičajeno, te nikoga više i ne čudi – da političari govore kao svećenici, a svećenici kao političari. Tako se Dragan Čavić u svojemu govoru mnogo i s nekakvim zavidnim pouzdanjem referirao na Boga, baš kao da na toj adresi uživa posebne privilegije, nedostupne običnim smrtnicima, dok je mitropolit dabrobosanski Nikolaj nimalo duhovno već sasvim profano politički upisao minus Titu i papi Ivanu Pavlu Drugome što se nikada nisu pojavili u Jasenovcu.

U odgovoru na novinarsko pitanje, predsjedniku Srbije Borisu Tadiću također je bilo važno zadržati načelnu etičku ispravnost, te usmjerenost na evropsku budućnost. Govorio je o odgovornosti svih za to da "ovaj naš prostor prestane biti prostor zločina", a naglasio je kako je "svako licitiranje brojem ubijenih zastrašujuće", te da on neće "učestvovati ni u licitacijama ubijenih u Srebrenici, Sarajevu, Jasenovcu i Donjoj Gradini".

SVE SU ŽRTVE MRTVE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.