ŽENA NIJE RESURS!
Igor LASIĆ
21. travnja, 2005.

Ne treba podcijeniti nasilnu repatrijarhalizaciju društva koja se izvodi putem različitih subjekata moći, uključujući i Crkvu, a s druge strane senzacionalizam medija koji obesmišljava svaki tip učinkovitosti ženskih ljudskih prava. Žene su u svim zemljama takozvane tranzicije svedene na resurs koji se bezočno eksploatira na tržištu rada

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Centar za ženske studije stekao je u proteklih deset godina postojanja zavidnu međunarodnu reputaciju, postao članom različitih asocijacija, recimo, Europske mreže ženskih studija, zatim različitih projekata suradnje u sferi obrazovanja... Koliko je međunarodni ugled Centra razmjeran političkom i društvenom položaju Centra ovdje, u Hrvatskoj?

- Ovo je iznimno važno pitanje jer svjedoči o nemjerljivosti kriterija, a i motrišta kada se govori o važnosti i Centra i “ženskih studija” kao akademske discipline ili polja spoznaje, svejedno. S jedne strane Centar sudjeluje u nekoliko međunarodnih projekata, obrazovnih i istraživačkih, surađujući pritom s različitim sveučilištima ili institutima, posebice u Europi. Primjerice, s Kristina institutom iz Helsinkija radimo na projektu “Rod, nacionalizam, građanstvo/državljanstvo”; sa Sveučilištem Rutgers i Centrom za ženske studije iz Beograda od 2000. godine održavamo poslijediplomski seminar na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku za studente i studentice iz Evrope, poučavajući teorije identiteta, etičko djelovanje, koncepte moći i žudnje iz feminističke perspektive, a neke od nas smo u svojstvu ekspertica angažirane u proizvodnji sveučilišnih kurikula za ženskostudijske programe u okviru europskih mreža sveučilišta kao što je primjerice WISE. S druge pak strane, ogromni kreativni potencijal koji se svake godine okuplja oko multidisciplinarnog programa koji izvodimo u Zagrebu, pokazuje važnost ovog tipa učenja. Učenje o ženskosti, spolnosti i socijalizacijskim oprekama, o ulozi žena u povijesti, politici i kulturi u patrijarhalnim nanosima, o mizoginom imidžu znanosti, o ženskoj umjetničkoj praksi, među ostalim, spada u minimum onoga što feministička teoretičarka Martha Nussbaum naziva kultiviranjem spoznaje. U prilog tomu govore kolegiji tipa “Feministički Hamlet”, “Izmišljanje ženskosti”, “Čovjek kao žena”, “Feministička antropologija” i drugi. Ženski studiji su u nas, kao i u svijetu, studiji kritičkog učenja i osvještavanja. No, nije li kritičko učenje užitak, a i prijetnja?

Ali, vaše pitanje smjeralo je nečemu drugom. Institucionalna ovjera Centra za ženske studije ide sporo. Prepreke su od nerazumijevanja smisla onoga što radimo i otpora u dijelu sveučilišne zajednice što je indikativno kad je posrijedi svaki tip kreativne promjene u tromom obrazovnom sustavu, do nedostatka političke volje i iznimno komplicirane birokratske procedure.

Uloga Crkve

- Kada je riječ o ženskoj društvenoj problematici, obrazovali ste niz generacija, razvio se diskurs bez obzira na njegov ograničeni domet u Hrvatskoj. S druge strane, zaštita ženskih ljudskih prava nije baš uznapredovala. O kakvom je nerazmjeru riječ?

- Ima i apsurda i cinizma u cijeloj priči, slažem se. Pomaci koji su napravljeni u zakonodavnoj praksi, a tiču se ženskih ljudskih prava, uključujući i pravo na antidiskriminatorno obrazovanje, nastali su zahvaljujući aktivnom djelovanju niza feminističkih inicijativa i grupa, kao i djelomičnom senzibiliziranju javnosti. Ali, ne treba podcijeniti, s jedne strane, nasilnu repatrijarhalizaciju društva koja se izvodi putem različitih subjekata moći, uključujući i crkvene autoritete, a s druge strane senzacionalizam medija koji isto tako obesmišljava svaki tip učinkovitosti ženskih ljudskih prava. No ono što me tješi, ako želim biti do kraja cinična, upravo je “efekt” građanske poslušnosti.

ŽENA NIJE RESURS!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.