CRKVA JE ZABORAVILA KRISTA
Hrvoje PRNJAK
21. travnja, 2005.

Crkva je, kao i hrvatsko društvo općenito, još uvijek previše opterećena mitologijom prošlosti, a to sputava našu transformaciju u civilizirano europsko društvo. Zanimljivo je i da se na crkvenim blagdanima više govori o politici negoli o evanđelju. Isusa se pritom sve manje i manje citira, nekako dospijeva u drugi plan. Kod nas je Crkvi očito više stalo do politike nego do vjere

< > | cijeli članak | verzija za tisak

“Kada sam pisao ‘Astaroth’, objavljen 2001., pao sam i slomio desnu ruku. Ali to mi nije bilo dovoljno upozorenje pa sam nakon objavljivanja ‘Vražje utrobe’, evo slomio i drugu, lijevu ruku, i to tako da su mi je liječnici tri puta morali namještati. Ima tu nekog vraga, zar ne?!” našalit će se Ivo Brešan, poznati šibenski pisac i dramatičar, prisjećajući se i kako je bavljenje “Nečastivim na Filozofskom fakultetu” svojedobno rezultiralo zabranom predstave...

- Imponira redovitost vaše spisateljske aktivnosti. Evo, nakon 23 drame i sedam filmskih scenarija, još jednog od romana koje zadnjih pet godina objavljujete godišnjim ritmom. Ovoga puta, riječ je o “Vražjoj utrobi”. Je li to posljedica umirovljeničke dokolice, male mirovine ili neke naročite inspiriranosti “vražjim” temama?

- Otkako sam u mirovini, sve vrijeme pripada meni. I ništa drugo nemam raditi nego pisati, čitati, tu i tamo malo prošetati. To vam je sva moja aktivnost. Ne znam što bih bez pisanja! Kad završim pisanje nekog romana, nastane u meni praznina i užasno sam nesretan. Ne znam što bih dalje! Onda gledam televiziju, mahom imbecilne programe, ali to je ispunjavanje vremena, ne i života. S druge strane, romane i pripovijetke lakše pišem nego nekoć drame. Kod drame si ograničen vremenom trajanja radnje, brojem lica, svođenjem cijele priče na dimenzije scene, time što sve mora biti rečeno dijalogom, puno sažetije nego u romanu. Pri pisanju romana nema takvih ograničenja, možeš meditirati i filozofirati koliko god hoćeš, prelaziš iz dijaloga u naraciju i obrnuto kako god hoćeš. Za pisanje drame mi je trebalo i po dvije godine, a sada gotovo svake godine objavim roman. Ali, to nije čudo ako čovjek nema praznoga hoda i svaki dan napiše ponešto. Nikamo ne putujem, a puno pišem pa sam, kako kažete, produktivan. Kao da sam, eto, u Americi, gdje je posve normalno da pisci objavljuju svake godine, inače lako padnu u zaborav.

Bez volje za komedijom

- Kako komentirate to što, unatoč procvatu izdavaštva i afirmaciji brojnih novih domaćih autora, malo tko piše drame, što ide u prilog vašem neospornom statusu vodećeg živućeg dramatičara u Hrvatskoj?

- Pa, uvijek je to bilo tako. Valjda baš zato što je drame najteže pisati. Pogledajmo cijelu svjetsku književnost – koliko je velikih dramatičara, a koliko pripovjedača, pjesnika i ostalih. No, mom odustajanju od teatra idu na ruku i trendovi koji su rezultirali gotovo izbacivanjem drame, kao književne vrste, iz mnogih kazališta. Danas je najnormalnija stvar da se predstave grade bez tekstualne, dramske osnove, pa i bez izgovorene rečenice, dok se klasična djela adaptira tako da ih ni sami autori više ne bi prepoznali. Zato dramskim piscima preostaje tek da osnuju vlastiti teatar, kao što je napravio recimo Miro Gavran, a što meni ipak ne pada na pamet. Sve me to na neki način “otjeralo” od teatra, i vratilo me prozi.

CRKVA JE ZABORAVILA KRISTA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.