Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
21. travnja, 2005.

MILORAD STOJEVIĆ, UGLEDNI PISAC I PJESNIK, GOVORI O SVOJIM ROMANIMA, DOMAĆOJ KNJIŽEVNOJ I KRITIČARSKOJ SCENI, RIJECI I KAMOVU, TE O HRVATSKOME JEZIKU

NA BRANIKU SENILNOSTI
Tatjana GROMAČA
21. travnja, 2005.

Stanje u kulturi je očajno, ja se tu slažem s grupom desno orijentiranih pisaca i njihovim Pismom, ali mislim da je paradoksalno biti jako zabrinut samo za jedan segment života u Hrvatskoj. Mislim da su ti ljudi senilni, da su okrenuti jako sebi, egoistični, da su jednostavno grupirani i ne znam što ih je sprječavalo da to ne kažu prije četrnaest, petnaest godina, bili bi puno aktualniji, ili prije dvadeset i pet godina... Gdje su im tada bila muda? Jako je lijepo voditi bitku kad zapravo nemate neprijatelja

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Milorad Stojević je pisac koji možda nije toliko poznat široj publici, koliko onoj "intelektualnoj". Stojević objavljuje još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a samo tokom proteklih godina objavio je nekoliko romana ("Tartarski doručak", "Krucifiks", "Krv i poljupci"), zbirku pjesama ("Klonda"), dobitnik je nekoliko cijenjenih pjesničkih nagrada, roman "Krv i poljupci" ušao je u uži izbor nagrade Jutarnjeg lista za prozno djelo godine... O tome, a i o koječemu drugome, porazgovarali smo s autorom, inače stalno lociranim u i oko grada Rijeke.

- U posljednjih ste godinu dana objavili dva romana – "Krucifiks" i "Krv i poljupci". "Krucifiks" je roman vrlo složenog jezika i strukture, "Krv i poljupci" su, pak, komunikativnije štivo. Koliko ono o čemu pišete ima uporište u stvarnosti?

- "Krv i poljupci" imaju i te kako veze sa sadašnjošću. Naime, svi su prigovarali da kako to da je glavni junak profesionalni ubojica. Nitko se ne pita zašto kod nas u romanima ima profesionalnih detektiva. Kod nas je zapravo apsurdno biti profesionalni detektiv, ali profesionalnih ubojica zaista imamo koliko želite. Prema tome, to je vrlo realistički roman. Profesionalni ubojice ubijaju u centru Zagreba, oni su izašli iz takozvanog, Domovinskog rata, ali i ranije, oni postoje već od Drugog svjetskog rata, oni su imanencije našeg života, ne mislim pri tom nužno vezane uz politiku. "Krucifiks", pak, može biti da je složen roman, međutim, također na neki način govori o sadašnjosti, bez obzira što se događa početkom dvanaestog stoljeća.

Druga je stvar recepcija – ako vi vidite knjigu od 500, 600 stranica, vi je nećete čitati. Kod nas su strani romani koji su prilično komplicirani – hitovi. Ja bih volio napraviti sociološku anketu, tko je od onih 150.000 koji su kupili "Ime ruže" Umberta Eca tu knjigu stvarno pročitao? Ima još takvih stranih "hitova", čini mi se da ono što se tolerira stranoj književnosti, ne tolerira našoj. Nama se takve stvari "ne dopuštaju", što je suludo. Hrvatska književnost morala bi imati registar, od ljubića do najkompliciranijeg romana. Ali, kod nas je to tako da, ako se piše žanrovski roman, onda svi moraju pisati žanrovski roman. Isto kao što su bile mode – najprije je bila moda Camusa, pa Kafke, pa Borhesa, pa Kastanede – tko nije pročitao Kastanedu, taj je bio idiot! Nedavno taj Coelho... Jednostavno, idemo nekim čudnim putem literarne provincije, i što god napravite, a ne uklapa se u taj provincijalni okvir, to je strašna stvar.

NA BRANIKU SENILNOSTI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA