TKO SE BOJI STVARNOSTI?
Igor LASIĆ
21. travnja, 2005.

Svi se dive filmskom pristupu Michaela Moorea, kao da kod nas nema još više materijala za takva istraživanja! Zabrinjavajuća opća nekonfliktnost vidi se i kroz hrvatske igrane filmove. A nije baš da živimo u dosadnom vremenu

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Dokumentaristički filmski trend u svijetu i kod nas jača. U prilog tome govori i nagrada koju ste upravo dobili za "Sve 5" – kao najbolji film na 14. danima hrvatskog filma...

- Na samim Danima hrvatskog filma dokumentarci su tradicionalno najjači dio. Doista se reflektira trend svjetskog zanimanja za dokumentarni film, koji je po meni neka vrsta odgovora na hollywoodsku akciju bez sadržaja. Živimo u turbulentnom svijetu, na koji dokumentarac nalazi najbrže odgovore i hrani znatiželju za istinom, za onim što se zaista događa. Bombardirani smo milijunima informacija, koje je teško filtrirati, a dokumentarci nude osobnu vizuru na događaj koji nas zanima, više se posvećuju temi od vijesti, i uključuju emotivni autorski angažman. Ljudi koji se probijaju s takvim filmovima i jesu društveno angažirani, pa imam osjećaj da neki ljudi preko dokumentarne forme stvarno dobro reagiraju na svijet oko nas. Kod nas to ide sporo, ali nekako ipak ide! Uspijevaju festivali poput Zagreb Docsa, i dokumentarističke selekcije na ostalima. No, autori i dalje malo zaziru od te vrste angažmana, promatračka struja još uvijek je jača. Uzmeš neki fenomen i složiš sto lijepih kadrova... Ne znam je li hrabrost u pitanju, ali činjenica je da su nam filmovi uglavnom posve nekonkfliktni, čak i kad su zgodno snimljeni.

- Studentski film opet je podbacio, mlađi autori sa zagrebačke Akademije rijetko uspijevaju snimiti dobar film. Zašto?

- Rekla bih da on uvijek oscilira, nikad nije ni bio puno bolji. Lani je pobjednik bio “Uvozne vrane” Gorana Devića, dakle, studentski film nije uvijek najgori. Ne mislim da su autori s Akademije neobrazovani, veći je problem što ih na izlasku ništa ne dočeka. Dobivaju velike nagrade na festivalima, no bez sustava koji bi ih podržao u radu. Svi rade reklame, službuju na TV-u, ukratko - preživljavaju. Od samog tog iskustva nema dobrog filma. I nije problem zanat nego inspiracija, jer najčešće ne znam što naši autori žele reći, filmovi su im prazni. Akademija pak godinama nije radila koprodukciju, a ima puno manje novca od, primjerice, HTV-a.

- HTV sve manje sudjeluje u filmskoj produkciji; koliko to nedostaje hrvatskom filmu, kako to premostiti?

- Filmu užasno nedostaje jaki partner, a HTV je, kao, najprirodniji. U svakoj zemlji postoje nacionalne televizije koje su jaki partneri u filmu. HTV se bori s konkurencijom, pa stvara zabavni program, što je pitanje koncepta. Po meni je to suludo, ali oni tako posluju. Osim toga, Hrvatska se mora otvarati prema koprodukcijama s drugim zemljama, da se tako nadoknadi dio manjka, jer sve skupa je novca jako malo. Moj film hvaljen je kao istraživački, a vani nas je sramota prikazivati ga zbog produkcijskih razloga, odmah se vidi da je jeftin, svega 200 tisuća kuna. To za nas jest nešto, ali vani se ne može prodati, toliko loše izgleda...

TKO SE BOJI STVARNOSTI?
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.