Interview



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
21. travnja, 2005.

JASMIN NOVLJAKOVIĆ, KAZALIŠNI REDATELJ, O RAZLIKAMA IZMEĐU METROPOLE I (KAZALIŠNIH) “PROVINCIJA”

ZAGREB ME NE PRIVLAČI
Goran BORKOVIĆ
21. travnja, 2005.

Najveći dio novca ipak se zadržava u Zagrebu, dok manje sredine životare i teško se bore za preživljavanje. Ipak, drago mi je da sve više kazališnog svijeta iz Zagreba prepoznaje da provincija više nije mjesto gdje se samo dođe i uzme novac

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kazališnog redatelja Jasmina Novljakovića idućih dana čekaju dvije premijere: u zagrebačkom Teatru &TD postavlja komad "Dirigent" mlade autorice Dore Delbianco, a u Gradskom kazalištu Požega, u koproduciji s virovitičkim kazalištem, "Arapsku noć" Rolanda Schimmelpfennuga.

- Budući da mnogo radite po cijeloj Hrvatskoj, kako ocjenjujete stanje u kazalištima izvan Zagreba, koji su medijski prilično marginalizirani?

- Upravo je virovitičko kazalište - čiji je ravnatelj, Miran Hajoš, i predložio “Arapsku noć” - dobar primjer teatra izvan Zagreba koji pokušava predstaviti novu dramaturgiju i učiniti određene pomake, u mnogim situacijama puno hrabrije nego zagrebačka kazališta. Virovitica je dobar primjer velike upornosti i ustrajnosti grupe ljudi koja godinama, i to uspješno, pokušavaju opstati kao kazalište. Najveći dio novca ipak se zadržava u Zagrebu i velikim ljetnim festivalima, dok manje sredine životare i teško se bore za preživljavanje. Drago mi je da sve više kazališnog svijeta iz Zagreba uočava tu činjenicu i prepoznaje da provincija više nije samo mjesto gdje se dođe i napravi nešto što se ranije već negdje režiralo i na osnovu toga uzmu neki novci.

- Kako vi uspijevate preživjeti s obzirom da ste slobodan režiser?

- Nije lako! Dosta se teško izboriti za posao. Ipak, ovo će biti prva godina po povratku iz Poljske, dakle, nakon sedam godina, u kojoj ću moći preživjeti isključivo od kazališta. Znam puno kolega koji u tome ne uspijevaju, što je na određen način rezultat slobodnog statusa. S druge strane, čini mi se da vezanjem za neku instituciju gubite dio umjetničke slobode. Volim raditi u manjim sredinama, vjerojatno zbog toga što sam iz Siska, u kojem i sada živim. Puno kolega me pita zašto se ne preselim u Zagreb, što mi nikako ne bi odgovaralo jer mi je doista bitno da se mogu izdvojiti, da nisam stalno u tome okruženju. Kad dođem u Zagreb, uđem u svijet kazališnih ljudi u kojem se stalno priča o nekim velikim projektima, pa mi se često dogodi da odlutam izvan stvarnosti. Međutim, kad sjednem u vlak za Sisak, ono što čujem u tih sat vremena, brzo me prizemlji. Postanem svjestan gdje živim i što se zapravo događa.

- Počeli ste u već legendarnoj kazališnoj grupi “Daska” iz Siska?

- Dio sam “Daske” skoro od samog početka. Kao srednjoškolac, još 1979., ušao sam u to kazalište. Kad danas pogledate Sisak, teško je uopće povjerovati da je to isti grad kao prije dvadeset godina. Početkom osamdesetih, ostvarile su se neke ideje i valjda je rezultat toga da se u jednom industrijskom gradu u isto vrijeme našlo desetak ljudi koji su krenuli raditi kazalište. Išli smo u Zagreb gledati predstave i sve nam je bilo užasno. Ako ništa drugo, znali smo kako ne bi trebalo izgledati kazalište, ako već nismo znali kako bi trebalo. Sretno se pogodilo da su prve predstave dobro prošle, posebno je zanimljiva bila montaža tekstova članova “Daske”, “Bajka o tri praščića”, koja je bila izuzetno politički angažirana predstava. U Zagrebu praktički nije ni odigrana, a u Sisku je prešućivana. Riječ je o zanimljivoj priči gdje vuk i baka naprave ugovor da će vuk hraniti praščiće da budu debeli do klanja, a zauzvrat će mu baka dati Crvenkapicu. U noći kad njih dvoje zaspu, Crvenkapica dolazi i praščićima govori tekst iz Manifesta komunističke partije nakon čega praščići krenu u štrajk glađu, ali kako to već biva u životu, dvojica odustaju, a treći se objesi. Crvenkapica pak ostane u drugom stanju s vukom...

- Nakon “Daske” otišli ste u Krakov, gdje ste studirali režiju?

- Nedostaje mi diplomska predstava. Nakon povratka u Hrvatsku objasnili su mi da do diplome moram položiti još neku razliku ispita u odnosu na Poljsku. Ali, i to se odužilo. Nadam se da neće predugo. Jer nisam baš studirao u jednostavnim uvjetima, a i da, kako kaže Đorđe Balašević, nešto poklonim svojoj majci.

ZAGREB ME NE PRIVLAČI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA