Petar LUKOVIĆ
PERO S ONOGA SVETA
ZAMISLI
21. travnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Jednog junskog prepodneva 1977. godine – pamtim s razlogom – prvu jutarnju kavu, espreso s hladnim mlekom, pio sam u bašti kafane "Šumatovac", zurio u plavo, suncem okupano nebo i sebe uhvatio kako donosim odluku da tog popodneva odem u London. Sex Pistols objavili su singl God Save The Queen, The Stranglers su se upravo hvalili debi albumom, The Clash su tih dana imali koncert... sasvim dovoljno razloga da bez frke organizujem weekend na Ostrvu; u Ljubljanskoj banci uzeo sam traveller's čekove i nešto funti; u prvoj ekspozituri JAT-a kupio avionsku kartu; poneo crveni pasoš u kojem nije bilo viza – iste nam, da podsetim mlađe stanovništvo današnje Srbije, nikad nisu ni trebale, većina vlasnika SFRJ-putovnice nije ni znala čemu služe vize... javio roditeljima da idem u Englesku i jedino što su me pitali – sećam se – jeste kad se vraćam.

Iz memorije sećanja (kako bi to, je li, nadahnuto rekla Svetlana Ceca Ražnatović) ovu sam epizodu izvukao kao jedini mogući odgovor na današnje naučno-fantastično pitanje kakvu Srbiju zamišljam, ako uopšte nešto zamišljam; biti slobodan da, kad ti padne na pamet, odeš u London ili Pariz ili Amsterdam, da od svoje plate sebi to možeš da priuštiš, da se ne jebavaš stojeći 96 sati u redovima ispred svake ambasade čijim ćeš činovnicima strpljivo morati da objašnjavaš razloge zbog čega baš hoćeš u London, da dokažeš da po Trafalgar skveru nećeš likvidirati Bošnjake kao što su to činili srpski nacionalni heroji tipa Mladića ili Karadžića ili pukovnika Beare, da obećaš da ćeš se pristojno ponašati jer ti Engleska nije Republika Srpska ili Kosovo i da se na Ostrvu hladnjačama prevozi sladoled a ne leševi.

Ali, kako je ovo The Serbia u kojoj ratne zločince celivaju premijer & patrijarh, kako je ovo zemlja u kojoj su ministri Velimir Ilić & Dragan Jočić – koji bi po najblažim plemenskim kriterijumima Nove Gvineje bili odavno hospitalizovani ili pojedeni, kako je ovo zemlja u kojoj iznova slušamo potresni argument da Haški Tribunal, recimo, nije formiran po samoupravnim propisima Pravnog fakulteta u Beogradu, kako je ovo zemlja u kojoj po fakultetima Crkva organizuje tribine o "vaskoliko odvratnoj Evropi", kako je ovo zemlja u kojoj radikali sa zarđalim kašikama imaju najveći broj glasača... koji kurac imam da zamišljam kad mi je sve izmišljeno!

Između pomenute Srbije i, recimo, mene – kao u nekim brakovima gde se partneri ne podnose, ali žive u istom stanu – problem je nastao onog časa kad se SFRJ-Srbija koju pamtim iz vizure onog junskog dana u "Šumatovcu", odjednom zaljubila u Miloševićevo duhovno spolovilo, počela da povraća i smrdi, preko noći zaboravila na svaku od božjih zapovesti i započela rat, rušeći, paleći i ubijajući sve oko sebe, oblikujući svest na principima rakije i noža, tobož u odbrani nekih nacionalnih interesa koji su se, videli smo, efikasno a posebice masovno branili u Srebrenici, Karadžićevim konc-logorima, do temelja oslobođenom Vukovaru ili trogodišnjim granatiranjem Sarajeva.

PERO S ONOGA SVETA: ZAMISLI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.