Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
CRKLA MARŠALKA
21. travnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Dok čekam gradski autobus ispred sarajevske Kasarne "Maršal Tito", primjećujem kako pojedina visoka stabla u dvorištu nisu propupala i sad strše svojim ukočenim crnilom. Ubile su ih mnogobrojne eksplozije i požari, uvenula su od stida pred ljudskim zloćama i bjesovima, te sad stoje tu kao tuga i opomena. Maršalovu kasarnu, koja je u poletu moje mladosti smatrana za sveto mjesto obrane bratstva i jedinstva i doživljavana kao bedem zaštite socijalizma od najezde mrskih kapitalista, nedavno su za male pare kupili Amerikanci i tu sad namjeravaju zidati svoje raskošno veleposlanstvo. O tempora, o mores!, pomišljam, dok mi s druge strane ceste u oči upada ogromni reklamni pano s fotografijom televizijskog voditelja Tarika Filipovića i natpisom "Dobra voda ima svoje ime: Tuzlanski kiseljak".

Prva asocijacija koju mi budi reklama jest da se upravo u tom tuzlanskom Kiseljaku rodio Semezdin Mehmedinović, jedan od najvećih pjesnika bosanskih. Rođen sam u bezvodnoj pokrajini i u mome djetinjstvu slušao sam uzreku da je vodu grehota prodavati, da se ona mora bezuvjetno davati ožednjelom, ali vremena mijenjaju običaje i sad se piše da ćemo u budućnosti živjeti ko u misiru od prodaje vode. Pomišljam: čast, brate, Filipoviću, ali zašto Semezdin, čija je knjiga "Deveta Aleksandrija" prošle godine proglašena za pet najboljih u Sjedinjenim Državama, ne bi mogao svoju fotografiju prodavati kao zaštitni znak, ako ne čuvene francuske Evian, onda barem vlastite zavičajne kiselice? I već vidim pjesnikovu aristokratsku vitku figuru s dugim plavim uvojcima, kako zamišljeno drži zelenu bocu u ruci, ali tu sliku začas ugase banalne primisli.

Iako nema nikakve veze s Tuzlom, niti njezinim Kiseljakom, Tarik Filipović postao je simbolom televizijske zabavne igre "Milijunaš" i taj naziv, za reklamnu filozofiju, bitan je, koliko i skockana i sladunjava voditeljeva figura. Kupujte "Tuzlanski kiseljak", pa ćete možda i vi biti lijepi i bogati kao ovaj čovjek sa slike!, tako nekako bi morala glasiti unutrašnja poruke te jumbo-reklame. Banalna je filozofija kapitalizma kao ciganska trgovačka tezga. Kakav Semezdin i njegove američke aleksandrije i nostalgije, ljudi hoće milijune! Uostalom pjesnik je već odavno tamo gdje je ljudima dobro, a metafore i simboli - trice i kučine!

Što, na koncu, mogu vrhunski pjesnici i reklamirati osim onoga o čemu govore njihovi stihovi, dakle ništavilo i prolaznost. A robu ne prodaju manekeni prolaznosti i boli, nego iluzionisti besmrtnosti i sreće. Borili smo se da oko nas cvjetaju reklame, makar se stabla u opustjelim dvorištima za to vrijeme sušila i venula. Prisjećam se, potom, čednih socijalističkih "reklama" što su stajale na pročeljima zgrada i uzduž bulevara naše mladosti. "Živio deseti kongres SKJ!" "Radnička klasa - garant bolje budućnosti!" Prije trideset godina, u travnju 1976. godine, bijaše tako oblijepljeno cijelo Sarajevo plakatima rock-sastava Bijelo dugme, na kojima su zastupnici "pastirskog rokenrola" pozirali u brigadirskim uniformama i lopatama i krampama u ruci. Tad su šljakeri bili na cijeni, a milijuneri ideološki zabranjeni.

CAFÉ NOSTALGIJA: CRKLA MARŠALKA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.