VOJSKA VAN!

12. svibnja, 2005.

Gospodo vojnici, grad je "poligon" civilnih odnosa i vrijednosti. Odavno je došlo vrijeme da napustite današnji Dom hrvatske vojske i Ministarstvo obrane, odnosno zdanje negdašnjeg internata "Hrvatskog radiše" i vratite ga gradu i obrazovanju, kulturi. Tada bi se na napokon živom Krešimirovom trgu mogao početi događati istinski urbani zagrebački akvarel

< > | cijeli članak | verzija za tisak

U nedavno objavljenom tekstu, književnik Mirko Kovač navodi stav "mlađahnog" Ive Andrića o gradu Zagrebu. Osim što ga smatra "najbednijim mjestom u Hrvatskoj", Andrić prijatelju piše "da se u tom gradu za godinu dana postaje životinja, za dvije špijun", da je to "grad bez milosti, crvotočni grad, da izgleda kao popišani akvarel".

Kada me neki dan na Cvjetnom trgu jedan drugi književnik upitao što o tome mislim, i nije li to malo pretjerano ili odveć grubo, izmotavao sam se, zatečen prije odlaska u prazno kino Europa. Andrić je to napisao negdje koncem Prvog svjetskog rata, kada Zagreb ima stotinjak tisuća stanovnika. Do tog je vremena sagrađena glavnina područja koje i danas smatramo središtem grada. Poslužimo li se Andrićevim riječima danas, može li se reći da u ovom crvotočnom gradu bez milosti ima više životinja i špijuna nego ljudi, da nalikuje izložbi popišanih akvarela? Može, nažalost! To je grad u kojem i dalje vladaju "Andrićeve slike". Periferijski puls kontinuira se iz godine u godinu novim impulsima, premda se u svim svojim temeljnim urbanističkim dokumentima Zagreb poziva na urbanu obnovu, na razvijanje gradskih obrazaca. Nema organizirane obnove, podnožja Medvednice su nepovratno izgubljena, akvarelu preostaje još samo progutati mutnu vodu rijeke Save s obalom po mogućnosti.

Liste snova

U ovo predizborno vrijeme pune su novine sličnih urbanističkih vizija gradonačelničkih kandidata. Čita li se bilo koja "obećana programska lista", teško je reći da, gotovo sve ono čemu se nadaju, hrvatskim mjestima i gradovima ne bi dobro došlo. Teško se bogami i odlučiti kojoj se listi snova prikloniti. One, međutim, uglavnom i prije svega svjedoče o našem i njihovom zapuštenom i periferijskom duhu. Problem je upravo u tome što drastično nedostaje sve, sve ono što mjesta i gradove čini sretnima. Problem je u nerazumijevanju "magičnosti grada", kojoj kao cjelini pridonose i "veliki i srednji gradski projekti i "male" inicijative građana. U nedostatku cjelovite urbane strategije, povezno tkivo budžeta postaje zbirka obećanih privilegija, pa se političari nadmudruju samo "velikim" temama, po principu "tko se prvi sjetio", nabacuju se tunelima i mostovima, kongresnim centrima i besplatnim javnim prijevozom, Internetom. Onima koji su totalno prolupali, nije stran čak ni domaći sir s vrhnjem.

Čim u Zagrebu krenete malo dalje od "strogog" centra, doći ćete do Kvaternikovog i Britanskog trga i mislite - kad bi od prevelikog broja automobila, tramvaja i mobitela to uopće bilo moguće - da se nalazite u nekoj zapuštenoj, provincijskoj varošici. Istinska gradska mjesta moguće je nabrojati na prste jedne ruke, a i među njima su neka poprimila periferijski štih u pogrešnim i ishitrenim obnovama za vladavine Franje I. Osloboditelja.

Pokušat ću, prvenstveno analizirajući takva zagrebačka mjesta, pokazati da je izlaz iz popišanih akvarela - "Zagokrečine" - moguć, ali da se i dalje ne nazire duh koji bi odškrinuo vrata ili barem koristio čistu vodu za akvarele. Sve gradske institucije su umrle.

VOJSKA VAN!
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.