Heni ERCEG
GLEDE & UNATOČ
KONČARI
12. svibnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Svašta se događalo ovoga tjedna i ne zna čovik sam što ga se više dojmilo, je li to što su Hrvati apsolutno poludili za antifašizmom i koje god novine otvoriš, koju god TV-stanicu stisneš od tamo iskoči nešto antifašističko, da, naravno, nisu to Hrvati sami došli pameti, onoj antifašističkoj, nego je to više uvjetni refleks, stari poznati kada vlast izda direktivu - od danas svi imamo biti antifašisti, kao što smo jučer svi imali biti nacionalisti. Pa se ti sada usudi nešto brundati gledajući TV Dnevnik u kojemu se urednik pita da gdje li je samo nestao narodni heroj Rade Končar, a gdje Josip Kraš, kao da je čovjek pao s Marsa a ne iz iste te redakcije Hrvatske televizije kojoj je do ove najnovije direktive bilo ispod svake časti zabilježiti i samu činjenicu da su u Hrvatskoj po direktivi Franjine partije dinamitom uništeni svi spomenici končarima, kraševima i ostalima.

Zato je način na koji se Hrvatska jednoga jutra probudila kao antifašistička sila samo još jedan odsjaj ove vlasti, blago rečeno puknute u glavu, jer njeni šefovi, premijer i svita mu, slave tako Dan antifašizma u Splitu svjesni da im se za leđima koči veliki poster s likom trenutačno najvećeg živućeg antifašista Ante Gotovine.

I još je bilo užasno dojmljivo kada u tjednu antifašističkog ludovanja u Hrvata, oni tamo daleko, u Srbiji, pritakare na prsi Dražine kćerke medalju, jer je šjor Bush zaključio da je Draža Mihailović bio također antifašist, a ne vođa užasnog četničkog pokreta, kao što smo mi dugo mislili. I jeste li možda negdje pročitali da je, osim Zorana Pusića, na tu američku svinjariju reagirao netko iz vlasti ili opozicije? Naravno da niste, politička se elita pokrila lancunom po glavi, gaće su pune, jer kud ćeš imati primjedbi na Amere kada od njih, kao i od svih ostalih, ova suverena i samostalna i ponosna zemljica očekuje neki oblik pomoći.

Pa da se nije sve lipo izmišalo, a opet sve je došlo na svoje, jerbo su svi postali antifašisti, i Sanaderov HDZ, i Draža, i Gotovina čiju sliku iza Sanaderovih leđa na splitskoj Rivi (bidan on s tom Rivom) nije nitko uklonio, a niti je premijer to zatražio.

Ja sam pak morala na sud kako bih objasnila zašto sam povrijedila čast i ugled jednoga eminentnoga antifašista, dobro nije taj Smiljan Reljić bio baš antifašista u klasičnom smislu riječi, nego onako u uskom, nacionalističkom, ali to je sve pitanje trenutka, jer i on se na svoj način borio protiv fašista. Prvo onih srpskih u ratu, doduše nešto kratko, a onda se prihvatio mnogo važnije bitke, pa je kao šef važne tajne službe za zaštitu ustavnog poretka započeo oštru bitku protiv pritajenih fašista u novinarskim redovima kojima je cilj bio, utvrdio je to Reljić u našim dosjeima, rušenje legitimno izabrane vlasti antifašističkog generala Franje Tuđmana.

I zato je Reljić, prema svojim zaslugama, a vidimo da nisu male, pošteno nagrađen predsjedničkom penzijom. Je, je, ne zezam se, ludilo ovdje nije bolest, nego privilegija, pa je (vidi tekst na sljedećoj stranici) presidente Mesić Reljiću uvalio baš tu elegantnu, visoku predsjedničku penziju u vrijeme kada je ovaj imao četrdesetak godina, tako da čovjek može na vrijeme uživati.

GLEDE & UNATOČ: KONČARI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.