Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
VJEŽBANJE ANTIFAŠIZMA
12. svibnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zanimljiva je ova polemika malih baltičkih zemalja s velikom Rusijom. Rusija je bila domaćin svjetske proslave 60. godišnjice pobjede nad fašizmom, čime se odaje počast desetinama milijuna žrtava koje je ova zemlja dala da se ta teška i krvava pobjeda dogodi. Ali, tri baltičke države (Estonija, Latvija, Litva) oštro su osporile Rusiji tu čast, jer sovjetsku okupaciju tih zemalja poslije Drugog svjetskog rata smatraju jednako brutalnom, čak i brutalnijom od nacističke.

Sve to stavljeno je na brk ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a on je prihvatio polemiku, dao više izjava i intervjua, čak napisao i autorski tekst za francuski Figaro. I evo što je tu zanimljivo i poučno. Putin veli da Rusija nije adresa za pritužbe na račun propale sovjetske države, jer baltičke zemlje nije okupirala država kojoj je on na čelu nego SSSR. Ali, prešutno ipak pristaje da bude advokat Sovjetskog Saveza u pitanjima borbe protiv nacizma, pa iznosi u njegovu obranu i neke fascinantne podatke.

Sovjetska armija je, veli, izbacila iz stroja tri četvrtine od ukupno uništene Hitlerove vojne sile, a samo u pohodu na Berlin morala je skršiti otpor 600 njemačkih divizija. Putin ne spominje kakva je u svemu ovome bila uloga Staljina, ali očito je da vidi i njegove zasluge u tome, iako bi mu najlakše bilo da se s njime obračunao kao dokazanim tiraninom i zločincem (što se danas može čuti u Rusiji isto kao i drugdje u svijetu). Ali, nije to učinio očito zato što odbacivanjem sovjetskog antifašizma – što nije učinio ni najzagriženiji antikomunist onog vremena Churchill – od ruskog antifašizma ne bi ništa ostalo.

A sada pogledajmo kako se to kod nas radi. I hrvatski antifašizam ima svoje Balte, osporavatelje koji ne priznaju i rugaju se njegovim obljetnicama, samo što se oni drukčije zovu. Ali, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni koji će ga uzeti u zaštitu. Paradoksalno je pri tome da je prve ljute bojeve s hrvatskim Baltima vodio Franjo Tuđman, i to još dok je službovao u Beogradu, gdje se suprotstavio tezama srbijanskih historiografa (Terzić, Šašić, Krestić...), koji su minorizirali NOR u Hrvatskoj. Tvrdili su da njega ne bi ni bilo da se nisu digli na oružje hrvatski Srbi, pa se o nekoj borbi Hrvata protiv naci-fašizma ne može govoriti sve do 1944. godine. Ali se može govoriti o njihovoj izdaji, bez koje nacistička okupacija Jugoslavije ne bi bila moguća. I tome slično.

Kažemo paradoksalno je to, jer s Tuđmanovim povratkom u Zagreb, a narednih godina sve više, ova srbijanska osporavanja prestaju imati odlučno značenje, a tamošnja historiografija polako se trijezni od ovih buncanja i danas već počinje zauzimati realan stav čak i o broju jasenovačkih žrtava. Sada se centrala osporavanja hrvatskog antifašizma preselila u Zagreb, gdje se u minoriziranju i bagateliziranju hrvatskog antifašizma praktički nastavilo gdje je Beograd stao. Tako danas ovdje slušamo kako je NOR u Hrvatskoj bio beznačajna i minorna pojava, jer uopće nije imao cilj ostvariti vitalne hrvatske interese, budući je bio samo poslušna filijala onih srbo-komunističkih.

ARITMETIKA POLITIKE: VJEŽBANJE ANTIFAŠIZMA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.