BOLJE GROB, NEGO ROB
Drago HEDL
2. lipnja, 2005.

Ni ministrica Jadranka Kosor, ni slavonski šerif Branimir Glavaš, kao niti čelnici osječke gradske uprave i braniteljskih udruga nisu reagirali na upozorenja da će bolesni Markan, čekajući sudsku zadovoljštinu, skončati na ulici. To se i dogodilo, 29. svibnja, kad je njegovo tijelo pronađeno u osječkoj Tvrđi

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Ministrica hrvatskih branitelja, Jadranka Kosor, teško da će moći reći kako nije znala što se događalo dragovoljcu domovinskog rata, Branku Markanu. Ako joj se gadilo čitati Feral, koji je otkrio potresnu priču o hrvatskom robu s kraja dvadesetog stoljeća, o njegovoj sudbini mogla je saznati i sa stranica The New York Timesa, koji je potkraj prosinca 2003. donio opširnu priču o tom čovjeku. O onome što se događalo Markanu, da je htjela – budući da su za nju ljudi ispred politike - mogla je saznati i iz potresnog BBC-ijevog dokumentaraca.

Ne može reći da za Markana nije znala, jer su na njen stol, iz ureda Markanovog odvjetnika, stizala upozorenje i molbe da se pomogne čovjeku, uz to i dragovoljcu domovinskog rata, rata kojeg su uvijek puna usta ministrice Kosor.

Ni slavonski šerif Branimir Glavaš, koji dobro zna koliko čovjeku znači vlastiti dom, jer si je – zahvaljujući istom onom ratu u kojem je, na istoj strani s njim sudjelovao i Markan - za nekoliko tisuća DEM, osigurao dva: prvi od 154,95, a drugi od 208,42 četvorna metra - ne može reći da nije znao za Markanov slučaj. Markan je Glavašev sugrađanin i bio je rob jednog policijskog službenika, u vrijeme dok je Glavaš, putem svog kuma, načelnika policije Jezerčića, kontrolirao tu službu. Uz to, Glavašev kum Jezerčić, na mjestu trošne Markanove kuće, sagradio je velebni restoran, odakle zapravo cijela ta tužna priča i počinje.

I začudo, Glavaš se tada nije sjetio američkog ambasadora i veleposlanika zemalja članica EU, kojima danas piše srcedrapateljna pisma s molbom da pomognu u zaštiti ljudskih i građanskih prava koja se gaze u njegovoj županiji. Markan je bio neusporedivo bolji primjer od onih o kojima danas brine Glavaš.

Ni čelnici osječke gradske uprave ne mogu reći da nisu čuli za Markanov slučaj. Dok su dijelili gradske stanove za slučajeve poput Markanovog, omaklo im se da stan od stotinjak kvadrata dodjele i vlasniku jedne osječke štedionice, koja je obrtala milijune eura, a od koje su i neki od njih imali koristi.

Ni bezbrojne braniteljske udruge, koje navodno postoje zbog toga da bi skrbile o dragovoljcima i braniteljima, baš takvima kakav je bio i Markan, ne mogu reći da nisu nikad čule za njegov slučaj. Ali nije Markan Gotovina pa da bi zbog njega pokretali akciju prikupljanja novca za dovršetak obiteljske kuće od nekoliko stotina kvadrata, kao što to čine za odbjeglog generala.

Svi su oni znali za Markana, autističnog i tihog, pristojnog i načitanog, usamljenog i prepuštenog ulici, otkako su mu na prijevaru uzeli dom, a potom – pretvorivši ga u roba – i ljudsko dostojanstvo. Oglušili su se na upozorenja, koja su dolazila i sa stranica ovog lista, da će bolesni i umorni, iscrpljeni Markan, čekajući sudsku zadovoljštinu, skončati na ulici. To se i dogodilo, 29. svibnja, kad je njegovo beživotno tijelo pronađeno u osječkoj Tvrđi.

Svima koji su znali za ono što se događa Markanu, a ništa nisu poduzeli da mu pomognu, njegov će slučaj ostati na duši. Kao što je na njegovoj, Markanovoj, od sada samo laka hrvatska zemlja.

BOLJE GROB, NEGO ROB
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.