Teme



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film


Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
2. lipnja, 2005.

TJEDAN SUVREMENOG PLESA DONIO JE ŠESNAEST UGLAVNOM UZBUDLJIVIH PREDSTAVA S DOMINANTNO INTIMISTIČKIM TEMAMA

POZIV NA STRES
Bojan MUNJIN
2. lipnja, 2005.

Zapažene su koreografije Willija Dornera, "Threeseconds/Not At All", "Posvećenje proljeća" Studija za suvremeni ples, suptilan scenski iskaz pod nazivom "Paris-Alger" alžirske umjetnice Nacere Belaze, dok se koreografkinje Carlotta Sagna ("Tourlourou") i Mala Kline ("Campo de'Fiori") pitaju ima li neka vrst strategije kreativne kamikaze više smisla od željeznog ritma života koji živimo. Najveća zvijezda ove smotre, koreografkinja Marie Chouinard, predstavila se tehnički savršenim plesnim pričama "Etude no.1" i "Koral"

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Iako je sa šesnaest plesnih ostvarenja iz dvanaest zemalja, uz izložbe, radionice i okrugle stolove, Tjedan suvremenog plesa (dvadeset drugi po redu) u Zagrebu bio krcat uzbuđenjima, čini se da se ono najzanimljivije dogodilo u prvoj polovici festivala. Najveća zvijezda ove međunarodne plesne smotre, kanadska koreografkinja Marie Chouinard predstavila se publici izvedbama “Etude no.1” i “Koral”, tehnički savršenim plesnim pričama o čovjekovu položaju u svijetu automatiziranog rada i jednokratnih (seksualnih) žudnji. Dok je domaća plesna kritika ove predstave proglasila koreografskim zavođenjem ljepotom kiča, međunarodna plesna javnost smatra radove Chouinardove trenucima čiste genijalnosti: radi se o tome da plesači Marie Chouinard savršenim vladanjem tijelom i briljantnim plesnim izrazom – radi li se o seksu, uredskom rintanju ili urbanoj histeriji - superiorno ulaze u traumatizirana dvorišta dvadeset prvog stoljeća.

Potresna iskustva

Ako je riječ o potresnom osobnom iskustvu, bolnom drhtaju tijela sputanog socijalnim i kulturnim barijerama jednog tradicionalnog društva, onda je to na ovom festivalu svakako bio neobično iskren i suptilan scenski iskaz pod nazivom "Paris-Alger" alžirske umjetnice Nacere Belaze. Prošavši gotovo neprimjetno kod zagrebačke publike jer nije nudila ništa drugo osim "poetske izražajnosti unutarnjeg stanja", Belaza, puna samozatajnog pokreta, stoicizma i suspregnute patnje, priča priču o Alžiru "u kome je vjetar suh i oštar, u kome ništa ne uspijeva i u kome se može dohvatiti duboko značenje riječi plač". Tom poetikom tijela koje progovara o intimnim stanjima, potresima koji ozljeđuju i čežnjama koje bole bio je prožet cijeli Tjedan: koreografije Willija Dornera, "Threeseconds/Not At All" ironična su vizija tijela zarobljenog videoigrama, "Posvećenje proljeća", Studija za suvremeni ples, nasuprot ritualu plodnosti, otvara dilemu smrti suvremene civilizacije, dok se koreografkinje Carlotta Sagna ("Tourlourou") i Mala Kline ("Campo de'Fiori") pitaju ima li neka vrst strategije kreativne kamikaze više smisla od željeznog ritma života koji živimo. Ples i kazalište neizmjerno su prožeti ali ples u čistom stanju posvećena je kontemplacija i duboka zapitanost: onda kada je agresivan, zapravo je krhak, onda kada je rasplesan, zapravo je poetičan, onda kada je ozbiljan, zapravo je ciničan. Ta ranjivost osobe željne radosti u okruženju gdje sve sile rade protiv bića, najbolje je bila vidljiva u kanadskoj predstavi "Ljubav, kiselina i orah". Koreograf Daniel Leveille uputio je potpuno gola plesačka tijela na praznu pozornicu da bi uz glazbeni sudar Vivaldija i Led Zeppelina pokazao tu usamljenost usred grmljavine suvremenosti, tu nježnost usred pejzaža autodestrukcije, tu čežnju nasuprot hladnog oklopa kože.

S obzirom da su nam plesači cijelo vrijeme nudili vlastitu nezaštićenu nutrinu na dlanu s povjerenjem i gotovo dječjom plahošću, centralno svetište ovog intimističkog Tjedna bila je trodnevna plesna instalacija pod nazivom "Koža". U prostoru nekadašnje kožare, danas Gliptoteke HAZU, nizozemska umjetnica Karina Holla u predstavi "Falten" (“Bore”), u kojoj se na sceni pojavljuju tri gola šezdesetgodišnja plesača, suočava nas s izgubljenošću i nemoći tijela koja stare, a Hiroko Tanahashi, te Mette Ingvartsen, poigravajući se s "golotinjom koja skriva", govorili su o sasvim nematerijalnim pitanjima gubljenja osobnosti.

POZIV NA STRES
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA