SUDBINA A NE NACIJA
Igor LASIĆ
2. lipnja, 2005.

Propitivanje o nacionalnosti jedan je od ogromnih apsurda kojim smo u Hrvatskoj opsjednuti. Pisao sam naprosto o ljudskim sudbinama, i nikog od bjegunaca nisam pitao kako se nacionalno izjašnjava i osjeća. Uostalom, tu su i dva Mađara, i još neki drugi... Vjerujem da oni tada nisu ni razmišljali kome pripadaju, nisu bježali zato da bi se pridružili "matičnom" narodu. Jedan od njih sam mi je rekao da nije imao nikakvih političkih motiva, samo je želio bolje raditi i živjeti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- Upravo je izašla vaša knjiga "Bjegunci" (Durieux, Zagreb), o bjegovima esula iz Jugoslavije prije pola stoljeća, a koja ima snažan generacijski pečat, kao da pišete o vlastitom nesuđenom društvu, o mučnini i praznini ostalim za njima...

- Moram vas ispraviti: to zapravo nisu esuli, što znači da ovi ljudi nisu imali uredne papire niti su mogli napuštati Jugoslaviju kao legalni optanti. Ovdje su posrijedi bjegunci koji nisu mogli doći do pasoša, ali su svejedno željeli otići drugdje. Među tih 19 priča najviše je Istrijana, pretežno mladih ljudi iz Pule, što je meni bilo i najkomotnije pronaći. Točno je, oni su bili otprilike moja generacija, i to je golema trauma. Ali, kontaktirao sam i s ljudima iz Maribora, iz Primorske zagore, iz Zagreba. Bježalo se prema Grčkoj, ili prema zapadu, najčešće Italiji. Vjeruje se da su bježali u Italiju, što nije točno. Bježali su prema Italiji, no veliki broj njih nije se tamo i zadržao. Italija je bila siromašna, opustošena, bez perspektive, opterećena ratnim davanjima, pa su ljudi vidjeli da tu nema nekog kruha... U ogromnoj većini prelazili su zatim u Francusku, ili su nastavljali u Kanadu i Australiju, ili čak Južnoafričku Republiku.

Trogodišnji rad

- Ukupno 19 sudbina s navedenim pravim imenima tih ljudi; kako ste pisali priče, kako ste kontaktirali s protagonistima?

- Sramota me priznati, radio sam na tome skoro tri godine... A kad sam se našao pred završetkom, neki meni bliski ljudi sugerirali su mi da ipak izmislim osnovu priče, da sve ono što smo čuli ili načuli samo pretočim u knjigu. Nisam poslušao savjet; kontaktirao sam sa živim ljudima. Jer, cijela bi priča inače bila banalna. Kasnije sam ustanovio da su stvarne priče i doživljaji daleko fantastičniji nego što bi moja uboga mašta mogla zamisliti. Jedan primjer: poslije 15 sati kalvarije na moru, ljude spašava veliki tanker, i prva želja im je da se napiju vode. Ali, na tome velikom brodu nije u tom trenutku bilo niti kapi pitke vode... Nadalje, osjetio sam kod tih ljudi jedno "pomaknuto" stanje, neka vrsta sindroma Golog otoka. Naime, svi oni zapravo nerado pričaju o tome, kao da se žrtve stide svog čina bijega, i nevjerojatno mi je koliko je to u njima još uvijek snažno.

- Odlučili ste se za dokumentaristički pristup, no s jasnim literarno-pripovjedačkim stilom, minimalistički, sažeto.

- Htio sam ispričati autentičnu priču o ljudima, iako se bojim da u tome nisam uspio onoliko koliko sam želio. No, i ovdje se u cijelosti potvrdila tvrdnja da se život ne sastoji od vremena, nego od događaja. Ti su ljudi imali toliko burnih događaja da u jednoj maloj knjižici nisam mogao sve obuhvatiti. Svi bi oni pojedinačno zaslužili jednu knjigu za sebe. A dodatni pečat i komentar tako postavljenoj pisanoj riječi daje se zatim u ovakvim intervjuima ili na promocijama; u Puli ćemo "Bjegunce" promovirati 8. lipnja, a u Zagrebu 29. lipnja. Na kraju, pokušao sam – možda ni to nisam sasvim uspio - izbjeći u ovim pričama politiku i politiziranje. Vrlo brzo uvidio sam da je bitno reći zašto su oni bježali, kakve su ih životne želje tjerale dalje. A dodatnim politiziranjem samo bih prekrio te jedinstvene životne priče i sudbine.

SUDBINA A NE NACIJA
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.