Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
FRANCUSKO HRVATOVANJE
2. lipnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Zanimljiv je ovaj Sanaderov posjet Kini. Budi sjećanje na jedan prijašnji, iako je usporedba više simbolička nego sadržinska. Kada se Tuđman suviše zaigrao u svojim geopolitičkim planovima na Balkanu, a posebno kada je počeo suviše gurati prste u BiH, zbog čega mu je dotad skloni zapad okrenuo leđa, počeo je grozničavo tražiti nove velike saveznike.

Tako je, među ostalim, bio i u Kini, koja je uvijek voljela zapadne otpadnike, a on se osjećao upravo tako, otpadnički i do srži uvrijeđeno. Bio je uvjeren da je politički i intelektualno najpozvaniji povući i nadzirati granicu u ovom dijelu svijeta između katoličkog zapada i pravoslavno-islamskog istoka, ali tom kavgadžiji i prgavcu nitko nije htio povjeriti tako nešto. Naravno, ni od puta u Kinu nije bilo nikakve vidljive koristi za Hrvatsku, a na povratku kući čekala ga je i vijest koja ga je doslovce osupnula.

Po slijetanju na Pleso, oko ponoći, javljeno mu je da je u Zagrebu Izetbegović i da traži hitan sastanak s njim zbog važnih hrvatsko-bošnjačkih stvari. U prvom reagiranju htio je to odgoditi za sutra, ali mu je rečeno da sutra Izetbegović putuje u Vatikan, gdje će ga primiti Papa, na što je prasnuo od ljutitog iznenađenja. Bio je siguran da su s ove civilizacijske rasjedine samo njemu otvorena vatikanska vrata. Sada Sanadera nisu dočekale ovako stresne vijesti, a ni u Kinu nije valjda putovao da nađe novog moćnog skrbnika, niti mu je ona, koliko ni Tuđmanu, to zasad sposobna i biti.

Ali, s onim prvim putom u Kinu ovaj ima neke sličnosti utoliko što je Hrvatska opet gotovo pa skliznula iz zapadnog naručja, tako da ovotjedni dolazak Carle del Ponte u Zagreb jako podsjeća na svojedobne furiozne i prijeteće ekspedicije Madeline Albright, kada su iskre frcale na sve strane. Postoji, ipak, i jedna suštinska razlika, iako se ubrzano počinje gubiti. To je da je u Tuđmanovo vrijeme bilo očito kako se Hrvatsku želi izgurati iz onoga što bi se moglo nazvati proširenim zapadom, dok bi sada, barem u načelu trebalo biti obratno. Ali, nije.

Iako je u međuvremenu ona stekla i status kandidata Evropske Unije, korak do punopravnog članstva vodi preko glatko zaleđene površine, koja se danomice širi i stalno iskrsavaju neki novi, dosad nepoznati razlozi za odgode. Tako je ambasador EU-a u Zagrebu Jacques Wunenburger ovih dana čak izjavio da za lipanj nije predviđen nikakav sastanak na evropskom vrhu na kome bi bilo govora o početku pregovora s Hrvatskom. Ispada da je za nju predviđen najgori režim učlanjenja, onaj u kojem neće biti utvrđena i unaprijed poznata nikakva procedura.

Sve ovisi o procjeni nekog nepoznatog tijela za kojeg nije poznato kada će se sastati, pa, evo, i hoće li se uopće sastati, a više nisu jasni ni uvjeti koje kandidat treba ispuniti. Doduše, rješenje slučaja Gotovina i dalje ima središnje mjesto, to je zaglavni kamen od kojeg načelno sve polazi i kojem se sve vraća. Ali, Wunenburger sada govori, i to po drugi put u kratkom vremenu, da je problem i to što su Hrvati postali previše skeptični, a to se događa, tvrdi, zato što su još uvijek pretjerano nacionalistički. U tome, nema spora, ima puno istine, koja je uostalom stara ne godinu-dvije nego desetljeće-dva, ali pitanje je što s tom istinom i zašto bi ona sada bila baš presudno važna.

ARITMETIKA POLITIKE: FRANCUSKO HRVATOVANJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.