Mile STOJIĆ
CAFÉ NOSTALGIJA
VANDALI
2. lipnja, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Izlet u Bugojno u proljetnome danu, jednom od onih koje čađavu Bosnu posipaju zlatnim prahom. Nakon petnaest godina voziš se od Donjeg Vakufa cestom prema hotelu "Kalin", uvjeren da ćeš, kao nekada, tamo naći čisti konak i toplo utočište. Na vratima ruiniranog zdanja, međutim, zatičeš veliki mesingani lokot, koji te podsjeća da su mirnodopske navike ovdje davna prošlost. Elegantno zdanje hotela ranjava te bjelinom, na kojoj krateri od granata odzvanjaju kao žalosni refren. Bugojno te podsjeća na mladost kroz koju je zajedno s melodijama The Rolling Stonesa odzvanjao "Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea", na studentske dane pune vjere u pobjedu socijalizma s ljudskim licem, na paroksizam crvenih zastava, ali još više na neobuzdane konje mladićkih želja. Sve je to zauvijek nestalo. Prohujao je jedan vijek čiji se apokaliptični konac sumporno dimio nad ovom zemljom, a lipe su ponovno procvale, dozivajući te davne ritmove, što još nisu ugasli u šumoru krvi.

Grada Bugojna se sigurno s nostalgijom prisjeća generacija današnjih pedesetogodišnjaka pisaca, jer su u tom mjestu, u tvornici "Slavko Rodić", proizvođeni najbolji pisaći strojevi u bivšoj državi. Prvo robusne pisaće mašine marke "Biser", sklapane vjerojatno po ruskoj licenci, a početkom osamdesetih elegantne njemačke "Olimpije" u portabl verziji, koje su bile narančaste boje i nosile na sebi oznaku "tbm - de luxe", što je bio jedan od znakova luksuza u tadašnjoj društvenoj eliti. Kad je otvorena ova tvornica, prijestolnički su listovi zlurado primjećivali da neće nešto zdobriti kad nepismeni Bosanci, eto, proizvode pisaće mašine, a kasnije su rukovodstvo tvornice optuživali da proizvodi samo latinične strojeve, pa je bosanski ceka odlučio da se hitno leti u Sovjetski Savez po ćirilične fontove.

Pored te tvornice pisaćih strojeva, Bugojno je bilo poznato i po kompleksima tzv. namjenske, vojne industrije. Ne raspitujem se koja su se ubojna sredstva tu proizvodila, jer znam da su sva ona uglavnom eksplodirala nad glavama nesretnih Bugojanaca. Grad je postao sukobom najžešćeg bošnjačko-hrvatskog rata, koji je preokrenuo cjelokupnu historiju grada. Hrvati su tu u ljeto 1993. započeli sukobe s Bošnjacima i u konačnici izvukli deblji kraj. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bugojno brojala je 46.849 stanovnika, a od njih je bilo 15.963 Hrvata. U veljači 1995. godine, bilo ih je samo 1374, a ostali su izbjegli, mahom u Republiku Hrvatsku i inozemstvo. Sumorna storija o političkome idiotizmu zvanom Herceg-Bosna. Hrvati se danas vraćaju, ali uglavnom da bi prodali kuće i imanja odselili u toplije krajeve.

U Bosni se etničko čišćenje nastavlja mirnim sredstvima. Grad je inače bio poznat i po činjenici da je u njemu rođen Branko Mikulić, jedan od najpoznatijih političara Titove epohe. Evo šta, između ostalog, o Mikuliću piše u jednom od bošnjačkih popularnih sajtova:

CAFÉ NOSTALGIJA: VANDALI
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.