ZAŠTO SE U EPSKOM NARICANJU OKO "HAPŠENJA NAŠEG ROBINA HOODA" NE SPOMINJU JEDINO MRTVI STARCI
BITKA ZA VERESIJU
Viktor IVANČIĆ
15. prosinca, 2005.
Nije problem Hrvatske u tome što se masovno vjeruje kako Gotovina nije kriv za zločine počinjene nakon Oluje – to osjećanje može biti posve legitimno, čak i kad se konzumira udruženim snagama – već je problem što se ovdje vjeruje da za te zločine nitko nije kriv, niti bi ikome zbog njih trebalo biti naročito nelagodno. Ne radi se o stavu da se nepravedno optužuje jedan čovjek, već da se nepravedno optužuje, i točka
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
Zborno epsko naricanje nakon vijesti da su međunarodni dušmani, potpomognuti domaćim dojavničkim snagama, "uhvatili našega Robina Hooda" poprimilo je očekivano impozantne razmjere. Kolektivni očaj, s mjestimičnim natruhama histerije, izdašno je poduprt medijskom i političkom logistikom, nacionalna drama uglavila se u dramaturgiju glomaznoga obrednog spektakla, hrvatski narod – jedinstven u skladu s važnošću trenutka, tijelo od kojeg ne dopiru disonantni glasovi – kao da se čitav zbio oko velike logorske vatre (poprišta sudbinske naracije), pred kojom se smjenjuju govornici i profesionalne narikače, specijalni izvjestitelji i nadahnuti bajkopisci, analitičari, guslari i instant-proroci, pravni, politički i mitotvorni eksperti, pa o slučaju generala Ante Gotovine gotovo da više i nema detalja koji nije otkriven, opjevan, analiziran ili javno izmaštan: zna se koje je vino pio u trenutku hapšenja i kako se ophodio prema španjolskim sobaricama; zna se kolike je račune plaćao u izgnanstvu i koje su bile njegove prve riječi upućene najmilijima preko zatvorskoga telefona; izvješteni smo o romantičnim potankostima iz njegove prošlosti u specijalnim prilozima desetaka ilustriranih revija; upriličeni su i strogo kontrolirani skupovi javne potpore, kao ispušni ventili za one čiji bi bjesovi mogli skrenuti nacionalni brod sa službenoga kursa; dnevno se organiziraju mrke debate i okrugli stolovi na temu budućih pravnih izazova i skidanja hipoteka s veličanstvene epopeje domovinskog rata; politička klasa, bez izuzetaka, ujedinjuje se na programu pomoći omiljenom uzniku – najavljen je čak akcijski plan prema kojemu bi se realizirala ova humanitarna inicijativa – jer je to ujedno i presudna bitka za Hrvatsku, te obrana samih temelja njezina ustrojstva; državna vlast, nakon faze pragmatične kolaboracije s dušmanima, širom je otvorila srca, arhive i blagajne, za pripomoć svake vrste, uključujući financiranje redovitih obiteljskih putovanja u daleku i hladnu Nizozemsku...
U tom golemom epskom tkanju, međutim, jedan se detalj uporno prešućuje: o njemu nema spomena u javnim raspravama, novinske stranice ne bilježe ga ni jednim jedinim retkom, elektronski mediji ne posvećuju mu ni jednu jedinu riječ, politički govornici pedantno ga zaobilaze, ilustrirane revije u svojim specijalnim prilozima rutinski ga ignoriraju, pa taj detalj, u hrvatskim prilikama, praktički i ne postoji kao činjenica koja bi pobuđivala ikakvo javno zanimanje. Radi se o tome da haaška optužnica, između ostaloga, tereti generala Antu Gotovinu i za sudjelovanje u likvidacijama stotinu i pedeset civila.
What is murder?
Pa pošto o njemu vlada opći muk, prilika je da i mi budemo dosljedno "ekskluzivni" i iritantni detalj još jednom izvučemo na vidjelo: u optužnici se dakle spominju likvidacije stotinu i pedeset civila, a nekoliko desetaka njih poimenično je navedeno. Mimo optužnice, prema evidencijama nevladinih organizacija, nakon Oluje ubijeno je ukupno 677 civila, mahom staraca srpske nacionalnosti, a još se blizu 200 njih smatra "nestalima", premda nije utvrđeno da su ubijeni. Pored toga, nakon ratnih operacija planski je zapaljeno nekoliko desetaka tisuća srpskih kuća. Pored toga, u golemome zbjegu Hrvatsku je napustilo između 150 i 200 tisuća građana srpske nacionalnosti. To su oni koji nisu poslušali poziv vrhovnog zapovjednika HV Franje Tuđmana da "ostanu kod svojih kuća", a da su ostali – prema neumoljivoj logici vjerojatnosti – onaj broj od 677 civilnih žrtava bio bi mnogo veći. Jedino je izvjesno da se ne bi povećao broj otkrivenih počinitelja zločina: gotovo sva od 677 ubojstava vode se u istražnoj evidenciji kao "neriješeni slučajevi".
BITKA ZA VERESIJU
< >
| cijeli članak | verzija za tisak
________________________________
Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.
|
|