BAŠ KAO HOLLYWOOD
Mima SIMIĆ
15. prosinca, 2005.

Nevidljiva hiperstruktura ovog filma kao metafore o susretu i mirenju "muške" i "ženske", ozbiljne i trivijalne književnosti, krajnje je zanimljiva, no tek sporadično uspješna. Svakako valja pohvaliti pokušaj uzdrmavanja hijerarhije žanrova, međutim, zbog logike filmskog kapitala i potrebe da se publici ugodi radije no da je se previše izaziva, "Baš kao ona" na kraju je ipak "ispao" baš kao stotine filmova s trake hollywoodske tvornice snova

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Nakon trogodišnje pauze, Curtis Hanson nam se vraća s potpuno nesvojstvenim uratkom naslova Baš kao ona, žanra poznatog kao "chick flick", odnosno ženskog filma. Da stvar bude još zanimljivija, u producentskoj stolici pridružuje mu se legendarni Ridley Scott, redatelj čiji su filmovi poput Osmog putnika ili Thelme & Louise afirmirali snažnije i neuobičajeno moćne ženske likove. No, Hanson i Scott nisu imali ništa sa scenarijem, koji je plod pera scenaristice Susannah Grant i spisateljice Jennifer Weiner. Ova kombinacija gledateljici neće nužno ulijevati povjerenje, no svakako će je ispuniti dovoljnom znatiželjom da obuje svoje najomiljenije Manolo Blahnik štiklice i pohita do obližnjeg kinematografa.

Ono što će je tamo dočekati, osim zavidnih pogleda djevojaka u susjednim sjedalima, iznenadit će je možda i više no što je mogla očekivati. Baš kao ona, naime, film je koji, u postmodernističkoj maniri, ambiciozno pokušava spojiti visoki i niski stil, "muško" i "žensko" pismo, odnosno "pravu" umjetnost i popularnu kulturu, ne samo utoliko što (barem svojim prvim dijelom) iznevjerava očekivanja pobuđena filmskim plakatom i klišejiziranim foršpanom, već i zato što u svoje tekstualno tijelo unosi izravne citate iz drugih umjetnosti, poglavito iz "najumjetničkijeg" od književnih oblika, poezije. Ova dijalektika ono je što film drži na okupu čitavih 130 minuta, no ne uvijek s jednakim uspjehom.

Pad izvedbe

Tako je tijekom prvih sat vremena film Baš kao ona više nalik egzistencijalističkoj drami nego neopterećenoj razbibrizi za nedjeljno poslijepodne. Sve što bismo, istrenirani na stereotipe, očekivali od filmskog odnosa dviju potpuno oprečnih sestara, jedne crne i ružne no pametne, druge zgodne i plave no glupe, ovdje nećemo vidjeti. Dapače, zgodna sestra Maggie prikazana je daleko ružnijom kako od vlastite sestre Rose, tako i od same sebe, odnosno Cameron Diaz. Prizori seksa i Maggieina tijela iz prve polovice filma nisu nimalo estetizirani; dapače, Cameron Diaz kao ultimativni hollywoodski ženski seks simbol vrhunac crne parodije doživljava u uvodnoj epizodi koja se iz vatrene erotske igre pretvara u Maggieino pijano povraćanje po sebi i partneru.

Lik Rose, također, isprva donekle uspijeva izbjeći vlastiti klišej neugledne i iskompleksirane sestre, kojoj se život, kvocijentu inteligencije usprkos, vrti oko vlastitog izgleda i opsesije savršenim, ili bilo kakvim, muškarcem. Zanimljivo je primijetiti da je veća kompleksnost ovoga lika postignuta ne toliko kroz karakterizaciju ili glumu inače odlične Toni Colette, već daleko više zahvaljujući mračnijem, razvučenom ugođaju i fotografiji koja s tamnijim, zagušljivijim i depresivnijim tonovima kontrira sapuničastim, plošnim likovima, toliko svojstvenima ovome žanru. Upravo ovaj fenomen skreće pozornost na itekako bitnu činjenicu kad je riječ o analizi bilo kojeg umjetničkog djela, kao i djela popularne kulture: trivijalnost nije stvar teme, već izvedbe. Druga polovica filma to i dokazuje, jer padom redateljske i scenarističke izvedbe, lijenim pozivanjem i oslanjanjem na opća, retuširana mjesta žanra romanse, na površinu sve više izranja ono najgore od trivijalne popularne kulture, a to je prepoznatljivost, neoriginalnost, pa tako i konačna promašenost uratka.

BAŠ KAO HOLLYWOOD
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.