ČASNI SUDE, ŽIV SAM!

Pitate me kako je i kada sve to počelo... Sjedio sam u Okrugljaku ili u Dubravkinu putu, ne sjećam se baš najbolje, a možda i u Okrugljaku i u Dubravkinu putu u isti mah, kad je mom stolu pristupio jedan postariji čovjek...

- Gdje ste vi, Budiša? – upitao me i produžio dalje, ne čekajući da mu odgovorim.

Nije prošlo ni pet minuta, a u Okrugljak ili Dubravkin put, ne sjećam se baš najbolje, a možda i u Okrugljak i u Dubravkin put istodobno, banule su dvije dame pristala izgleda. Jedna od njih, ne sjećam se baš najbolje koja, da li prva ili druga, a možda i obje, uskliknula je:

- Eno Budiše!

Čitav je lokal, a možda i oba, pogledao u mom pravcu, pa ni meni nije preostalo ništa osim da uradim to isto. Diskretno sam se osvrnuo preko ramena i nemalo se začudio ne ugledavši nikoga i ništa. Iz čuđenja me trgnuo ženski glas, a možda i dva:

- Pa gdje ste vi, Budiša?

Ali dame su, poput onog čovjeka maločas, nastavile svojim putem ne sačekavši odgovor.

- Tu sam – kazao sam zbunjeno, očekujući da će dame se osvrnuti, ali one su, bez da zastanu, nestale iz moga vidokruga.

- Tu sam! – povisio sam ton, ali se to nikoga nije dojmilo.

- Tu sam! Tu sam! Tu sam! – bijesno sam vikao, nadajući se da ću isprovocirati bilo čiju reakciju.

Nitko me, međutim, nije ni pogledao. Čak ni konobar.

- Tu sam! Tu sam! Tu sam! Tu sam! Tu sam! Budiša je tu, ovdje, među vama, svoj na svome, nepokolebljiv, uspravan, dostojanstven! Čujete li me?! Tu sam! Tu sam! Tu sam! – samo što nisam potrgao glasnice od urlanja.

Ali govorio ja svima ili zidu, bilo je potpuno svejedno. Dolazio sam u napast da čovjeku za susjednim stolom iskrenem tanjur krepke juhe na glavu, da konobaru podapnem nogu, da učinim bilo kakvu nepromišljenost, ne bi li me netko napokon primijetio... A onda sam shvatio gdje sam. Za svaki slučaj odlučio sam se priupitati:

- Pa dobro, Budiša, gdje si ti to?

- Tu sam ja, tu sam – uvjeravao sam samoga sebe – ali kao da i nisam.

Eto tako je sve počelo... A što se dalje događalo, bolje da vam i ne pričam. Hodao sam zagrebačkim ulicama kao duh, kao zombi. Sa svih lica koja sam susretao mogao sam pročitati samo jedno pitanje, ono uvijek isto: "Gdje si ti, Budiša?" Ali čim bih ja zaustio da odgovorim, svaki slučajni prolaznik bi, kao slučajno, skrenuo pogled nekamo u stranu i ja bih ostajao sâm sa samim sobom, potpuno nezamijećen. I tako do sljedećeg prolaznika, do sljedećeg razočaranja... Znam da su se i mnogi od onih koje nisam susretao, u toplini svojih domova, na poslu, u tramvaju, pred crkvom ili u frizerskim salonima često pitali gdje je Budiša, zašto ga nema i što bi on na sve ovo kazao. Znam da su u dubini svojih srca održavali onaj tinjajući plamičak nade da ću se ja jednoga dana pojaviti i da će od toga dana sve u ovoj našoj domovini biti stavljeno na svoje mjesto... Eh, da su oni samo znali kako sam žudno ja čekao taj dan...

Gdje sam ga čekao... Teško pitanje, teško... O tome, znate, postoje raznorazne informacije i dezinformacije. Pričalo se da sam se sklonio u nekakvo seoce blesava imena, u nekakvo Klinča Selo, čak su po novinama objavljivali i moje fotografije otamo, gdje se vidi kako ja tobože uzgajam paprike i ostalo povrće. Očekivali su valjda da i ja povjerujem u te patvorine na koje je, nažalost, nasjeo onaj lakovjerniji dio hrvatskoga pučanstva. Ma dajte, prošao sam ja u životu škole i škole, pa znam da čovjek ne može vjerovati ni vlastitim očima, a kamoli novinama...

Pričalo se još koješta: da sam otišao u unutarnju emigraciju, da sam se povukao u sebe... Ma zamislite besmislice: kao da se pošten čovjek danas ima u koga povući!

Pa se još pričalo da sam u ovom samostanu, onom samostanu, da sam viđen u Brelima, u Hercegovini, da sam na Siciliji, na Korzici... Oni dripci iz Ferala su napisali da sam propao u zemlju iz koje je umjesto mene iznikla paprika... A ja zapravo nisam bio nigdje osim svugdje, jer sam shvatio da ne smijem načiniti tu pogrešku da budem negdje, jer u tom slučaju ne bih mogao biti svugdje, u svačijim mislima, nadama, strepnjama...

Ne shvaćate kako sam mogao biti nigdje a svugdje... Niste ni prvi, a nažalost ni zadnji. Ali navikao sam ja da me ne shvaćaju. I, vjerujte mi, sa tom svojom neshvaćenošću živim tako dobro da imam osjećaj kako bi se čitav moj misaoni svijet urušio kada bi me itko uspio shvatiti... Ali neće! Ne-će! Shvaćate li vi to, ha? Naravno da ne shvaćate. Zašto biste se vi uopće upuštali u shvaćanje tamo nekog Budiše?! Što vama znači njegova neupitna i ničim okrnjena karizma, njegovo gotovo mitsko mjesto u svijesti svakog iskrenog Hrvata, što vi znate kako je to čekati da Budiša napravi ovo ili ono, da Budiša udari šakom o stol, da dođe i Budišinih pet minuta... Ali što je pet minuta prema čitavoj jednoj vječnosti koja protječe u čekanju na tih pet minuta? Ništa, baš ništa...

I vi mene pitate otkud ja znam za svoje mitsko mjesto u svijesti svakog iskrenog Hrvata?! Vi to mene doista pitate, onako bez šale?! Molim? I još pitate zašto onda nigdje, ni na jednom zidu, ni na jednom transparentu, nije zamijećena parola "Svi smo mi Dražen Budiša!"?! Pa jeste li vi normalni... Znaju ljudi, znaju, da svi niti jesu niti mogu biti Dražen Budiša, da Dražen Budiša mogu biti samo ja, i to ne uvijek i u svakoj prigodi... Hajde, probajte vi biti Dražen Budiša barem na pet minuta, pa ćete vidjeti kako je to... Iskočili biste iz vlastite, to jest moje, kože i nikad se više u nju ne biste vratili!

Jesam li ja doista Dražen Budiša? Kakvo vam je to pitanje? Molim? Utvrđivanje identiteta? Dobro, dobro, samo vi radite svoj posao... Pa već sam vam odgovorio: tko bi na ovom svijetu od sebe išao praviti Budišu?! Osim mene, naravno. Pa nije nitko pao s kruške! Molim? Nisam ni ja pao s kruške, to se samo tako kaže... Izvolite, nastavite s pitanjima.

Jesam li što...

Da, časni sude, živ sam.

Časni sude, živ sam.

Časni sude, živ sam.

Časni sude, živ sam.

Časni sude, živ sam.

Časni sude, živ sam.

Časni sude, živ saaaaaaaaaam!

Šta: zašto se derem? Šta: zašto sam živčan? Nisam živčan, razumijete li, nego živ saaaaaaaaaaaaaaam!