SVE NAM VIČE "NU MENE!"
Predrag LUCIĆ
15. prosinca, 2005.

Sva ta tranzicijska kultura koja nas okružuje sadržana je u toj vulgarnoj pokazivačkoj gesti izlaganja maybacha kao statusnog simbola – od svjetlucavih mobitela, preko billboarda do reality showa. Sve nam samozadovoljno viče – "Nu mene!" Ali prave tranzicijske mecene, naravno, nikad ne bi financirale ovakvu predstavu. Oni ponekad sami nameću svoje "estetske" zahtjeve, za svoje pare. Mnogo češće se, čini mi se, događa da umjetnici "čitaju sa usana vlasti" i sami žure formulirati njena očekivanja – šta bi se to "gazdi" moglo svidjeti

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Gazda Bili, vlasnik lanca hipermarketa, isprsio je 660 tisuća eura za novi maybach i baš se sprema da ga predstavi pučanstvu. U megadućančić, gdje je eksponat parkiran, upada Ivanko Bubalo Uzi, umirovljeni general i ražalovani saborski zastupnik, kojega mediji učestalo prozivaju zbog ratnih zločina. General Uzi je vlasnik zaštitarske tvrtke Jastreb i rodijaku Bilom dolazi s poslovnom ponudom koju nije preporučljivo odbiti i... I tada se zapleće priča "Noći dugih svjetala", tranzicijske groteske splitskoga pjesnika, dramatičara, prevodioca i urednika Feralove biblioteke Damira Šodana. "Noć dugih svjetala" praizvedena je prošloga mjeseca u Mostaru, u redateljskom čitanju Tanje Miletić-Oručević i produkciji Mostarskog teatra mladih. O predstavi oko koje su se okupila i dobro poznata imena mostarskoga glumišta, poput Tonija Pehara, Seada Đulića, Dragana Slezaka, i studenti glume (Zdeslav Ćotić, Marin Tudor, Ante Krstulović, Vanda Boban, Boris Matić...) razgovaramo s Tanjom Miletić-Oručević, koju naši čitatelji zasigurno pamte i kao režiserku "Feral Tribune Cabareta".

- Kako se dogodilo da "Noć dugih svjetala", čija je dramska radnja smještena u predgrađu metropole južne Hrvatske, bude praizvedena u Mostaru?

- Znala sam za Šodanovu "Zaštićenu zonu", čitala je i gledala predstavu u ZKM-u prije nego što sam ga upoznala u Haagu, gdje smo gostovali s "Feral Tribune Cabaretom". Bilo mi je drago upoznati čovjeka i tražila sam da mi pošalje svoje neobjavljene tekstove. To se onda lijepo sinkroniziralo s periodom u Mostarskom teatru mladih, kad smo voditelj Sead Đulić, glumac Toni Pehar i ja tražili neki tekst, da bismo radom na predstavi malo istresli i kanalizirali svoju frustraciju i očaj što živimo i (ne) radimo u gradu kakav je Mostar danas. Kolege su se stvarno odmah "zaljubile" u tekst. Rad na predstavi je potrajao nekoliko mjeseci, bilo je i odustajanja i mijenjanja podjele, ali ipak smo na kraju izvukli tu praizvedbu.

Nakon atomske bombe

- Ipak u Mostaru, usprkos duhu koji vlada i gradom u kojem se dogodila predstava i onim gradom u koji je lociran tekst?

- Komad u našem razumijevanju i jest i nije smješten u predgrađu metropole južne Hrvatske; neke situacije, jezik i mentalitet su, doduše prepoznatljivi u tom miljeu, ali ništa slabije ne djeluju ni u hercegovačkom okružju. Sretna je okolnost bila i to što lijep broj studenata glume u Mostaru dolazi iz Splita; oni igraju u predstavi, pa su u nekim jezičkim i dijalekatskim situacijama mogli biti vjerodostojni. Mislim da je to za teatar sjajna stvar, da ovako lako poveže Split i Mostar, jer u onome što je kultura, duh i način življenja, ta dva mediteranska grada imaju zaista puno sličnosti. A to što su ih ratovi i politike razdvojili u dvije države, a nekad se čini – dva tabora i dva udaljena univerzuma, mi kao umjetnici imamo pravo ne priznavati.

SVE NAM VIČE "NU MENE!"
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.