MIT O HUMORU
Tatjana GROMAČA
15. prosinca, 2005.

Kad sam došao predavati u Zagreb, saznao sam da u Hrvatskoj postoji predodžba o nekakvom "češkom humoru". Prije toga nisam uopće slutio da postoji nešto takvo. Po meni su humor Hašeka, Kundere, Hrabala, jednako kao i Menzela, međusobno sasvim različiti. Isto tako moram reći da je Menzelov Bohumil Hrabal drugačiji od Hrabala kako ga čitam ja. Jednako kao što je drugačiji Hašek u ilustracijama Josefa Lade od mog Hašeka

< > | cijeli članak | verzija za tisak

- U vašoj antologiji dominiraju autori rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i samo nekolicina pisaca koji pripadaju "nekim drugim vremenima", kao na primjer Jan Kresadlo, rođen 1926. godine, ili Jiři Kratochvil, rođen 1940. Znači li to da je ova antologija pokušaj jednog pregleda češke kratke priče dvadesetog stoljeća, ili je riječ o nečemu drugome?

- Radi se o specifičnosti uvjeta u kojima se nalazila češka književnost prije 1989. godine. Tada, zbog snažne ideološke cenzure, niz autora nije objavljivao. To im je bilo direktno zabranjeno ili to – zgađeni tadašnjom političko-društvenom situacijom u Češkoj - nisu ni pokušavali. Službeno objavljivati značilo je na određen način biti servilan prema tadašnjem režimu, a većinom i dopustiti zahvate cenzure na tekstu. Mnogi pisci tako ustvari nikad ne bi mogli biti dijelom ovako koncipirane antologije, a to mi se činilo prema njima nepravedno. Treba reći i da je pripovijetka u Češkoj ipak samo manjinski žanr (npr. u usporedbi s romanom), i da nema previše autora mlađih od 35 godina koji pišu dobre pripovijetke. Zato je kriterij izbora pomaknut na način da antologija sadrži tekstove autora koji su službeno objavili prvo prozno djelo tek poslije 1989. godine (tu godinu sam uzeo kao granicu koja dijeli češku književnu sadašnjost od prošlosti).

Tako sam uspio staviti u antologiju autore koji su po godinama različite generacije. Knjiga dakle predstavlja suvremenu češku pripovijetku posljednjih 15 godina, a nikako ne češku pripovijetku 20. stoljeća – tada tamo ne bi mogli nedostajati Hrabal, Kundera, Fuks, Škvorecký i dr., koji su u Hrvatskoj razmjerno dobro poznata generacija autora. Htio sam obratiti pažnju najviše na autore koji su dosad bili hrvatskom čitatelju nepoznati (što i jesu, osim M. Viewegha, ustvari svi), ali su istovremeno kvalitetni, a mnogi od njih i prevođeni na niz stranih jezika.

Razbijanje stereotipa

- Postoji li nešto kao "konstanta" u raznorodnim poetikama i generacijama zastupljenim u "Baršunastim pričama"? Čitatelju iz ovdašnje perspektive možda bi se moglo učiniti da je to humor, specifična vrsta ironije koju doživljavamo kao nešto "tipično češko".

- Kad sam došao predavati na Filozofski fakultet u Zagrebu, saznao sam da u Hrvatskoj postoji predodžba o nekakvom "češkom humoru". Prije toga nisam uopće slutio da postoji nešto takvo. Po meni su humor Hašeka, Kundere, Hrabala, jednako kao i Menzela, međusobno sasvim različiti. Isto tako moram reći da je Menzelov Bohumil Hrabal drugačiji od Hrabala kako ga čitam ja. Jednako kao što je drugačiji Hašek u ilustracijama Josefa Lade od mog Hašeka. Još mi nitko dosad nije objasnio na zadovoljavajući način što je to "češki humor". Shvaćam da je naš humor često utemeljen na autoironiji, na nepoštivanju autoriteta i na sposobnosti sramoćenja samog sebe. To mi se sviđa. Ali dosta mi je mrzak npr. humor filmaša Jana Hřebejka kojeg poznajete iz filmova "Topla gnijezda", "Pupendo" i dr. Ne niječem da su ti filmovi povremeno smiješni, imaju i određenu mjeru samoironije, ali Hřebejkov humor istovremeno je i nekako ljubazan i opravdavajući s obzirom na nedavnu češku prošlost. To mi se, naprotiv, ne sviđa.

MIT O HUMORU
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.