PO MJERI SONTAGOVE
Ljubica LETINIĆ
15. prosinca, 2005.

Susan Sontag govorila je da nekoga može zanimati film u suodnosu prema estetici onoga što gleda, no prije ili kasnije, taj netko će biti izložen područjima i temama kojima drugačije ne bi bio. I tada, tvrdila je ona, taj netko ne može zaboraviti ili zanijekati ono što je vidio i doživio

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Kurator Cinemateque pri Brooklyn Academy of Music u New Yorku Jake Perlin gostovao je na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu u Zagrebu s programom posvećenim Susan Sontag i njezinim životnim strastima: fotografiji i filmu. Perlin je kroz izbor filmova i redatelja osvijetlio za njezin život vibrantne teme, no htio je, kaže, prvenstveno podsjetiti na ono što je tim točkama u vremenu zajedničko. Vijetnam, Kuba ili Sarajevo predstavljaju težnju mislećeg bića da zahvati humanost i ideju cjeline i razotkrije istinu. Razgovarali smo u holu Studentskog centra, neposredno prije projekcije dvominutnog Godardovog filma o Sarajevu i Markerovog filma o Kubi.

- Sontagova je pisala o mnogim temama, jedna od tema koja joj je osobno bila važna je film, odnosno kinematografija - kaže Perlin. - Ona je bila predani sinefil. Na jednom je mjestu zapisala kako je odlazila u kino gotovo svakoga dana, a živeći u New Yorku, znam da je odlazila u kino sve dok je to mogla. Pisala je o autorima koji su joj mnogo značili, o Bressonu, Godardu, Bergmanu, o filmskim tehnikama, užasu na filmu, o Leni Riefenstahl... U ovogodišnjem programu, koji ovdje predstavljam, odabrao sam filmove koji na svoj način osvjetljavaju teme i ideje koje su za nju nešto značile. Ono što je kod Sontagove zanimljivo za onoga tko je posebno zainteresiran za film je sljedeće: njezino uvjerenje da ne možemo razdvojiti gledanje filma od svijesti o svijetu kao cjelini.

- Jeste li osobno poznavali Susan Sontag?

- Imao sam nekoliko prilika susresti se s njom i razgovarati o filmovima. Zahvaljujući njoj shvatio sam da život posvećen filmu nije uludo potrošen život. Ne mislim da je tuđe iskustvo dovoljno za formiranje vlastitih stavova i strasti, ali Susan Sontag mi je u tom smislu bila važna figura, jer mi je dala osjećaj da sve ono što pred nama stoji, stoji tu da bude viđeno i shvaćeno. Film, kao nijedna druga stvar, tu je da predstavlja naš prozor u svijet. Susan Sontag govorila je da nekoga može zanimati film u suodnosu prema estetici onoga što gleda, no prije ili kasnije, taj netko će biti izložen područjima i temama kojima drugačije ne bi bio. I tada, tvrdila je ona, taj netko ne može zaboraviti ili zanijekati ono što je vidio i doživio.

- Jean-Luc Godard i Chris Marker nisu samo poznati po istraživanjima mogućnosti filma, već i kao politički pjesnici. Što vas je vodilo da kroz njih govorite o Susan Sontag?

- Biti uz njih za nju nije bila stvar logike, već se nametnulo kao jedini način života. Odabrao sam ih, jer su ta tri filma tri specifična trenutka u povijesti koje je Sontagova proživjela i o kojima je pisala, a snimili su ih redatelji čiju je cjelokupnu filmografiju cijenila i koji su je, između ostalih, oblikovali. "Razgovori s My Lai veteranima" Josepha Stricka je svojevrstan zapis trenutka, ali i zapis ljudske prirode, koji i danas ponovno gledamo u Iraku. Za onoga tko nema nikakvih spoznaja o masakru u My Laiu, tko to nije proživio, ili o tome saznao kroz svjetsku štampu, ili naknadno, vidjeti film znači na mnoge načine razumjeti što se događa u Abu Ghraibu i Iraku. Ili što se događalo u Sarajevu.

PO MJERI SONTAGOVE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.