Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
KRAJ ANTIHAAŠKE POBUNE
15. prosinca, 2005.

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Koliko god se dizalo buke oko hapšenja Ante Gotovine od Dubrovnika preko Splita do Osijeka, ovih smo se dana najviše naslušali – mutavih. Paradoksalno, ali i oni koji bi to trebali smatrati velikim uspjehom (A) i oni koji najviše tuguju (B) sličili su kao blizanci po tome što se od njih ne može saznati zašto se tako osjećaju.

Stranu A predvodi Ivo Sanader, koji je hapšenjem Gotovine postigao bez ikakve dvojbe najkapitalnije dostignuće u dosadašnjem mandatu, ali on bi najradije da se o tome puno ne priča. Zna se zašto. Dok se šezdesetak posto hrvatskih građana smatra pogođenim tim hapšenjem, što će reći da su u nekoj vrsti nacionalne korote, premijeru nije najpametnije slaviti. U krugu najbližih to je drugo, ondje je on sigurno otvorio poneku buteljku, pa možda i pustio glas (yeees!), ali dok mu narod tuguje, i on se mora pojavljivati u javnosti samo s umjereno vedrim licem.

Sličnu pozu zamišljenog svata zauzeo je i Ivica Račan. On, istina, ima i razlog više da bude suzdržan, jer ga je Sanader upravo nadmašio još jednim magistralnim državničkim potezom. Ali, ipak prevladavaju razlozi za zadovoljstvo, jer je sve vrijeme ovo i htio, da mu, naime, Sanader uoči drugog zaleta SDP-a na vlast skine s vrata mlinski kamen najtežih haaških obaveza. Ostalo će on, kalkulira, lako sam. No, ni Račan ne smije javno sijati od zadovoljstva, jer je njegov kapacitet otpornosti prema ovakvim raspoloženjima javnosti, poznato je, puno skromniji od Sanaderovog.

U svakom slučaju, dva premijera, sadašnji i bivši, pokazuju zadivljujuću sposobnost uvlačenja u sebe, jer obojica dobro znaju da su svaki na svoj način toliko manipulirali javnošću da su i više od Haaga krivi za ovu provalu masovnog očaja. I zato dok svjetski mediji uglas govore o velikom iskoraku Hrvatske, koja se sada psihološki približila Evropskoj Uniji i više nego nedavnim otvaranjem pregovora, oni su toliko zanijemjeli da im je morao priteći u pomoć opinion maker EPH, blizak obojici, otvoreno tvrdeći da je ovo "najbolja vijest za Hrvatsku". Tako smo, eto, doživjeli rijetku priliku da političari skrivaju svoje vrline, a mediji ih izvlače na vidjelo i hvale.

A sada pogledajmo kako je reagirala tugujuća strana B. Uvrijeđeno, burno, napadački. No, i ona zapravo muca. Više nema vođa koji bi izrazili njene stavove, a sama to nije u stanju napraviti, tako da sliči na nekada moćni krstaš koji sada pluta slomljenih jedara. Jedino što živo i jasno osjeća jest da je izdana, i to u najdoslovnijem smislu, jer su joj okrenuli leđa "njeni" (Sanader, biskup Barišić), a ne "njihovi" (Mesić, Račan). I zbilja oni jesu izdani.

Onaj isti Sanader koji ih je prije pet godina na splitskoj Rivi čak pozivao i u građanski rat protiv Račanovih "promiloševićevskih" mitingaša (ako se usude pomoliti nos), sada im je rekao da se na ulici ništa ne rješava. Čak je prijeteći rekao da to smjera nekim "drugim ciljevima". I to je bilo dovoljno. Od prosvjeda su se, jedna brzajući pred drugom, ogradile sve relevantne desne stranke i udruge, a organizatori su sami sebi izvadili zube, izbjegavši najavljeno prikazivanje Sanaderovog govora iz 2001., te krotko nazvavši svoje okupljanje skupom podrške Gotovini, a ne skupom protiv vlasti. Veće poniženje bilo bi samo da su ih nazvali manifestacijama podrške vladajućoj politici.

ARITMETIKA POLITIKE: KRAJ ANTIHAAŠKE POBUNE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.