NORČEVO MEDAČKO DŽEPARENJE
Ivica ĐIKIĆ
23. prosinca, 2005.

U iskazu koji je prošle godine u zatvoru dao haaškim istražiteljima Norac je rekao da u operaciji u Medačkome džepu nije postojalo operativno zapovjedništvo borbenog dijela akcije koje se zvalo Sektorom 1 i da nikad nije postojala odluka o formiranju Sektora 1 čiji je zapovjednik bio upravo Norac. Čak i nakon što su ga haaški istražitelji suočili sa sadržajem odluke, Norac je tvrdio da je Rahim Ademi krivotvorio rečeni dokument kako bi sa sebe skinuo odgovornost za likvidaciju četrdesetak srpskih civila

< > | cijeli članak | verzija za tisak

Međusobno prebacivanje krivnje za ratne zločine, što se u posljednje vrijeme odvijalo u krugu haaških optuženika iz hrvatskih redova, i koje se ponajprije odnosilo na hrvatsko-bošnjački rat, nije pojava rezervirana isključivo za optužene ili osuđene Hrvate iz Bosne i Hercegovine (Ivica Rajić, Miroslav Bralo Cicko, Paško Ljubičić, Tihomir Blaškić, Dario Kordić...), nego se proširila – i nesumnjivo će se još više proširiti u narednih nekoliko mjeseci – i na pojedine hrvatske vojnike koje je Haaški sud optužio za zločine nad Srbima u Hrvatskoj. Prema Feralovim višestruko provjerenim informacijama, umirovljeni general Mirko Norac – bivši zapovjednik Devete gardijske brigade i čovjek koji je osuđen na dvanaest godina robije zbog ubojstava srpskih civila u Gospiću godine 1991. – u iskazu, koji je prošle godine u zatvoru dao haaškim istražiteljima, odgovornost za ratne zločine u operaciji "Medački džep" prebacivao je na pleća svog suoptuženika – generala Rahima Ademija, tadašnjeg zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić. I pritom nije prezao od toga da se služi neistinama.

Navodna krivotvorina

Jedno od ključnih mjesta u Norčevu iskazu tiče se, naime, njegove tvrdnje da u operaciji u Medačkome džepu nije postojalo operativno zapovjedništvo borbenog dijela akcije koje se zvalo Sektorom 1 i da nikad nije postojala odluka o formiranju Sektora 1 čiji je zapovjednik bio upravo Norac. Budući da takva odluka nesumnjivo postoji i da su haaški istražitelji Norca suočili s njezinim sadržajem, ovaj se optuženik odlučio za inzistiranje na tvrdnji da je Rahim Ademi krivotvorio rečeni dokument kako bi sa sebe skinuo odgovornost za likvidaciju četrdesetak srpskih civila u Divoselu, Čitluku i Počitelju, te za temeljito uništavanje njihovih kuća. Norčeva nevolja u vezi s postojanjem i autentičnošću navedene odluke sastoji se u tome što ona jasno govori kako je borbeni Sektor 1 – na čelu s tadašnjim zapovjednikom Devete gardijske brigade Norcem kojemu je zamjenik bio Željko Sačić, dozapovjednik specijalne postrojbe MUP-a – izravno zadužen za izvođenje akcije na glavnom pravcu udara, a to hoće reći da je Mirko Norac imao direktnu kontrolu nad glavninom napadačkih snaga, koje su bile sačinjene od Devete gardijske brigade i policijskih specijalaca, i koje su počinile najviše zločina u srpskim selima kod Gospića.
 
Norčeve tvrdnje o Ademijevim falsifikatorskim aktivnostima kad je posrijedi dokumentacija o operaciji koja je izvedena sredinom rujna 1993., aktivnostima čiji je cilj – po Norcu – bilo lažno terećenje drugih visokih časnika Hrvatske vojske, raspršene su tokom razgovora haaških istražitelja s jednim visokopozicioniranim sudionikom "Medačkoga džepa": on je, bez osobita krzmanja, potvrdio egzistiranje dokumenta čiju autentičnost Norac negira, te je izjavio kako je u vrijeme izvođenja akcije bio upoznat s odlukom o formiranju Sektora 1 i o sastavu zapovjedništva tog sektora koji je bio nosilac hrvatskih napadnih djelovanja u džepu nedaleko od Gospića. Priča o navodno krivotvorenom dokumentu bila je, međutim, tek jedna od važnijih kockica u Norčevu mozaiku koji Ademija prikazuje centralnom ličnošću i vrhovnim zapovjednim autoritetom u medačkoj operaciji: plasiranje lažne priče o falsificiranom dokumentu Norcu je naprosto bilo nužno za izgradnju ostatka labave konstrukcije o generalu Ademiju kao o glavnom krivcu za pokolj i palež što se dogodio u nabrojanim srpskim selima u gospićkoj okolici.
 
Norčeva zaboravnost
 

Za potrebe te konstrukcije – koju je s Norcem razrađivao njegov odvjetnik Željko Olujić i u kojoj je Ademiju namijenjena uloga žrtvenoga janjeta – bivši je zapovjednik Devete gardijske brigade smetnuo mnoge činjenice koje nedvojbeno govore da Ademi, doduše, nije bio baš beznačajan lik u medačkoj akciji, ali i to da njegova rola ni u kojem slučaju nije bila presudna. Norac je smišljeno zaboravio da je dan prije napada na Čitluk, Počitelj i Divoselo u komandi gospićkog Zbornog područja boravio tadašnji načelnik Glavnog stožera, danas pokojni, general Janko Bobetko koji je – a za to postoje i svjedoci – precizno zadao koordinate kasnijih zločinačkih aktivnosti: Rahim Ademi, za razliku od Norca, uopće nije bio na rečenom sijelu. Bobetko je, također, o medačkoj akciji opširno progovorio i u svojoj memoarskoj knjizi "Sve moje bitke", no u tom hvalisanju ostarjelog generala nije se našlo mjesta za spomen Ademija i njegovih eventualnih zasluga: osim sebi, Bobetko je priznanje odao samo Norcu i Mladenu Markaču. Norac je, usto, zaboravio i sve one izravne zapovijedi što su mu u toku operacije stizale izravno od Bobetka ili preko njegova, Bobetkova, koordinatora za "Medački džep" - admirala Davora Domazete Loše. Ademi je, naime, sudjelovao u planiranju napada – među ostalim i zato što je bio jedini časnik u gospićkom Zbornom području koji je znao nacrtati kartu ofenzivne akcije – ali je bio posve isključen iz vođenja operacije: taj je posao povjeren zapovjedniku Sektora 1 Mirku Norcu koji se ravnao isključivo po Bobetkovim i Domazetovim uputama. Norac je, na koncu, smetnuo i svoju naredbu prilikom prisilnog povlačenja s netom osvojenog teritorija (za što, također, postoje svjedoci), naredbu koja je rezultirala likvidacijama zatečenih civila i spaljivanjem svega što se moglo spaliti.
 
E sad, što je nekadašnjeg zapovjednika Devete gardijske brigade i aktualnog stanovnika glinskog zatvora nagnalo da svoju nevinost dokazuje izmišljanjem optužbi na račun Rahima Ademija? Što je tog heroja a ne zločinca i jednog od Šuškovih omiljenih generala natjeralo da se, u miru zatvorske sobe i u društvu haaških istražitelja, oprosti sa svetim domovinskim principima solidarnosti? Navela ga je spoznaja, koja se možda nije rodila u njegovoj glavi, da će netko naprosto morati biti osuđen za sve one pobijene Srbe u Čitluku, Počitelju i Divoselu i za sve one tamošnje spaljene i raznesene kuće, a zbog Bobetkove, Tuđmanove i Šuškove smrti nema biti osuđen tko osim njega, Norca, i Ademija, pa je iz te točne spoznaje zatim izniknula panična potreba da se pod svaku cijenu krivnja svali na jedinog na kojeg se može svaliti.
 
A taj jedini, Rahim Ademi, zapravo se ispostavlja kao idealna žrtva, kao čovjek kojemu valja pripisati sve naše nestašluke i sva naša zločinačka nagnuća, jer nije od onih čije plakate građani lijepe po pročeljima i vješaju ih pored provincijskih drumova, nije od onih čije se ime poistovjećuje sa svima nama i od onih o kojima se ispredaju pučke legende u rasponu od najutjecajnijih medija do seoskih krčmi. O tome, izuzev relativno friškog Norčeva iskaza haaškim istražiteljima, uvjerljivo svjedoči i analiza medačke operacije koju je u proljeće 2001. godine sačinila tajna služba Ministarstva obrane i u kojoj se rekonstruira zapovjedni lanac u rečenoj operaciji, pa se na vrh tog lanca instalira generala Ademija: smisao tog obavještajnog uratka u vrijeme kad je nastao – dakle, u proljeće 2001. – sastojao se u sasvim naivnom pokušaju skidanja zapovjedne odgovornosti s Janka Bobetka, premda nema nikakve sumnje da je na vrhu zapovjednog lanca bio upravo Bobetko, o čemu je, uostalom, i osobno posvjedočio u vlastitim memoarima i o čemu postoji čitava hrpa nedvosmislenih dokaza.
 
Zaustavljanje zapovjednog lanca kod Ademijeva imena smišljena je nelogičnost i smišljeno je zatvaranje očiju pred činjenicama, jednako kao što je Norčev pokušaj da sebe predstavi minornim izvršiteljem Ademijevih naredbi u neskladu s istinom, ali potpuno u skladu s njegovim razmišljanjem da je on svoje platio izrečenom dvanaestogodišnjom zatvorskom kaznom. Sad je red da i drugi plate.
 

Epizoda s prebacivanjem krivnje među optuženima, koja neumitno nastupa pošto minu herojska vremena i pošto briga za vlastitu sudbinu potisne rodoljubni zanos, neće se zaustaviti na Hrvatima iz srednje Bosne i na Mirku Norcu. Unatoč sadašnjim mlakim i pomirljivim izjavama što dopiru iz odvjetničkih timova, već je u ovom času vrlo izvjesno da će se ista priča ponoviti i u slučaju haaške optužnice protiv umirovljenih generala Čermaka i Gotovine: za sve one stotine mrtvih srpskih staraca i tisuće uništenih kuća u južnom dijelu tzv. Krajine netko, jednostavno, mora biti osuđen, a nema nikoga osim njih dvojice.
 
Premda je teško vjerovati da će iz te priče itko izići nevin, razlika između sedmogodišnjeg i, recimo, dvadesetogodišnjeg robijanja prilično je drastična, pa će se obrana Gotovine, odnosno Čermaka, htjeli to oni ili ne, zapravo svoditi na pružanje dokaza da je kriv onaj drugi. Sve to skupa bit će, zapravo, dostojna završnica epopeje o domovinskom ratu, koja je zasnovana na nacionalnim mitovima, lažnim veličinama i uzvišenosti ciljeva: red je da se nacija, na koncu, izravno suoči s glavnim svojstvom svakog rata, naime, spašavanjem vlastite kože.
 
KAKO JE ADEMI IZBJEGAO GOTOVININ SCENARIJ

Onih dana 2001. godine kad je obznanjeno postojanje haaške optužnice protiv Rahima Ademija, za rečenog je generala bio spremljen isti scenarij koji je kasnije primijenjen u "slučaju Gotovina": Ademija su, naime, tih dana posjetili emisari što su do 2000. bili na istaknutim špijunskim i vojnim položajima (inače, bliski Gotovini), te su ga nagovarali da ne pristane na dobrovoljnu predaju Haaškome sudu. Nudili su mu svotu od najmanje 250 tisuća eura, nudili su mu izradu lažnih osobnih isprava i sugerirali su mu da se odrekne usluga svog odvjetnika Čede Prodanovića, e da bi dopao u ruke nekom od "pravnih stručnjaka" s kvalitetnijom krvnom slikom i s istančanijim osjećajem za služenje zajedničkoj stvari. Ademi nije pristao na ovaj scenarij, a za to je, navodno, najzaslužniji predsjednik Mesić koji je optuženog generala uvjerio da se, umjesto bijega, posveti pripremanju obrane i dokazivanju nevinosti u Haagu.
 
Pritom nije slučajno da su Ademija obilazili upravo Gotovinini prijatelji i politički skrbnici, jer je Ademi tokom "Oluje" bio Gotovinin zamjenik, odnosno zamjenik zapovjednika Zbornog područja Split. Ovaj optuženik, koji početak suđenja čeka na slobodi, stoga sigurno zna kako je tekla "Oluja", tko je gdje bio i tko je kontrolirao, ili trebao kontrolirati, aktivne trupe na širem kninskom području, pa će se zacijelo pojaviti kao svjedok u haaškome procesu protiv Čermaka i Gotovine. A to bi svjedočenje moglo značajno utjecati na sudbine spomenute dvojice.

NORČEVO MEDAČKO DŽEPARENJE
< > | cijeli članak | verzija za tisak

________________________________ Copyright © 1993 - 2024 Feral Tribune. All rights reserved.